Nešto između
Ponešto od otvorenih stranica se uvijek vraća, ne često poput vala, ali o neveri bi se dalo. To je ono između tebe i tvoje savjesti. Nešto između potpunosti i sreće.
Još uvijek vjerujem u dobro u svakom čovjeku. A zašto i ne bih?
Imam pravo na svoje nacrtane svjetove, na likove baš dobre. Volim odlutati svojim izmišljenim gradom, sjediti na obali susreta, ploviti plavetnilom i kako reče Đibo zaroniti na dah.. porušiti granice koje me dijele od spokoja.. a ipak vode na pučinu spoznaja. Biti ja, slobodna i pitoma, podatna i prkosna, nježna sa mrvicom stida..
I sretna što sam ponegdje ostavila trag, koji u sjećanju izazove osmijeh u uglovima usana, u vremenu koje je aorist..
U sadašnjosti se pokušavam oprostiti sa svim hipotekama, naravno onima srca, a ne znam da li je potrebno srcu dodavati razum. Zar glas srca nije naša zvijezda vodilja, tiha i bljeskava? Zar srcu treba razum kao Iškariot? Miješam li školjke i bisere u plaventilu svog postojanja? Plavetnilo neba ili mora, svejedno je ako na nebu vidim sunce plavo i žuto.. jedno za tebe jedno za mene..
Osloboditi ću svoje srce.. neka plovi gdje želi.. sve do razvedenih obala.. poput vala.. ali i o neveri bi se dalo..
|
