smile with the rising sun
14.09.2006., četvrtak
jutro..(u stilu Doriana Graya)
|
Kao da neki bijeli, uzdrhtali prsti promiču kroza zastore. Crne, fantastično nijeme sjene prodiru u kutove sobe i tamo se skutre i čuče. Vani se bude ptice u krošnjama i čuju se koraci ljudi koji idu na rad, ili vjetar stenje i uzdiše, silazeći sa svojih visina i šulja se oko zamrlih domova kao u strahu da ne probudi zaspale, ali ipak ne može a da svojim hukom ne izgna san iz njegove grimizne spilje. Dižu se vela, jedno za drugim, vela maglovita preskozorja, i stvarima se malo po malo vraćaju oblici i boje, i gledam kako u osvitu dana svijet ponovo poprima svoj vjekovječni izgled. U mutnim se ogledalima opet odrazuje život. Ugasle svijeće strše na mjestima gdje su ostavljene, a kraj njih leži napol razrezana knjiga koja bješe čitana ili umjetni cvijet s peteljkom od žice kojim smo bili kićeni, ili pismo što smo ga se bojali pročitati ili smo ga pročitali bogzna koliko puta... I nama se čini da se ništa nije promjenilo, a iz nestvarnih sjena noći vraća se stvarni život, nama dobro znan. K. |