O JEDNOM TRAMVAJU
|
Čudno kako se ponekada sjetim nekakve sitnice iz prošlosti a koja je zapravo bila smiješna u svom vremenu..možda i u ovom sada. još za studentskih dana, jer ipak kao sada sam ozbiljna odrasla cura, bijah još u Zagrebu u srpnju i tako na onoj vrelini od kojih 35 C vozim se ja u četvorci. Lagano preko gl. kolodvora pa u Draškovićevu. I tamo gdje je još bila stanica uz Sheraton uđe u tramvaj jedna bakica. U zimskoj bundi, neekološkoj naravno. S velikom šubarom od životinje čiji je rep ponosno klizao niz bablji vrat u nepoznato. Uz sve to štapina dostojna broja 1 i namrgođen gargamelovski pogled. A tramvaj prazan..nigdje nikoga ..osim mene...nažalost. I dođe baba do mene i kaže: "To je moje mjesto! Sjediš na mom mjestu!"..Ja se osvrnem a ono mjesta ko u priči.Ispred mene, iza mene, do mene, a ona HOĆE baš MOJE MJESTO. Razmišljam si ja u ono malo milisekunda što ih imah..vrijedi li mi se s njom sada natezat, i gledam u taj njen štap. Ma neee...Dignem se i s osmijehom joj predam njen tron. A ona će ponosno sjesti...ali ne bez završnice..Ustane i pozatvara sve prozore od tramvaja jer "ubit će je vjetar". I tako ja do kraja rute, na +45 u tramvajskom paklu, s babom iz sama pakla.... Nikada se ne ponovilo. |
