Flying elephants.
01.05.2009., petak
Ashes and wine.
|
The sky grew darker, painted blue on blue, one stroke at a time, into deeper and deeper shades of night. Teško je opisati osjećaje koji me prožimaju u ovom trenutku. No većinu toga čini dosada. Dosada i zavist prema onima koji se zabavljaju. I teško mogu pronaći krivca za to, osim sebe. A sebe ne želim okrivljavati. Jednostavno mi je dosta toga, samosažaljevanja. Nisam uvijek za sve kriva. Dosta mi je introspekcije i bilo kakvih drugih analiza. Dosadna sam sama sebi. Bla. Bla. Dakle, prijeđimo na veselije teme, ukoliko ih ima. Budući da ni sama ne znam o čemu bih pisala, pustit ću misli da same tipkaju što god im padne na pamet. Ako išta. Pitam se koliko će dugo ovaj post nastajati. Pola sata, sat, dva? Nekoliko dana?  *DelilahWoolf and I want you now I want you now I feel my heart implode and I'm breaking out escaping now feeling my faith erode how did it come to this? Neon heart day-glow eyes / A city lit by fireflies / They're advertising in the skies / For people like us / And I miss you when you're not around / I'm getting ready to leave the ground / Oh you look so beautiful tonight / In the city of blinding lights. Želim otići negdje. Bilo gdje, samo daleko gdje me nitko, baš nitko ne poznaje. Želim odmor od svakodnevice i rutine. Želim se zaljubiti. Zaista zaljubiti. Onako jako, do ušiju, kako bi se reklo, bez obzira na sve. Šteta što sam previše oprezna da bih si to dopustila. Volim kišu u jesen. Volim oblačno vrijeme i otpalo lišće. Ne volim kišu u proljeće, osim ako je nakratko. Ne volim oblake koji skrivaju sunce. Nije to onda to. Proljeće ne ide skupa s oblacima. Pogotovo ne na današnji dan. Volim vjetar u krošnji. Volim i travu. Kako bi mi dobro došao jedan sladoled sada. Onaj veliki od kokosa ili vanilije s puno čokolade. Mljac. Umjesto toga se prežderavam čokoladom koja mu nije ni približno dobra zamjena. Čudno je koliko nešto može izgubiti ljepotu ako ga dovoljno dugo promatraš. Crte lica se promjene, izobliče. Lik postane prazan i bezličan, potpuno običan. Tužno je to. Nakon nekog vremena sve počinjem uzimati zdravo za gotovo, kao da je oduvijek bilo tu i da će zauvijek biti. Tužno je to jer ne želim da stvari gube svoju vrijednost u mojim očima, pogotovo ako je ona bila neizmjerna. Bojim se onoga što ću propustiti. Jedva čekam ljeto. Marilyn&hearts |
