Flying elephants.
13.03.2009., petak
Stuck in a moment.
|
Prošli petak namjeravala sam napisati post. Započela sam s pisanjem. Post nisam objavila. Nisam ga ni dovršila. Bio je glup. Moj post od prošlog petka započeo je veselim obznanjivanjem moje petice iz kemije. To je prva petica iz kemije u moje tri godine gimnazijskog školovanja. Ne, druga je :D Uglavnom, bila sam iznenađena/oduševljena/presretna itd. Onda sam se pohvalila uspješno preskočenim kozlićem. Da, nespretna sam i nesposobna za bilo kakve fizičke aktivnosti. U drugom dijelu posta govorila sam o tome koliko sam perfekcionistica, koliko je to loše, koliko mi je život dosadan i slično. Nekoliko desetaka rečenica samosažaljenja. To su sve gluposti.  *denisolivier You've got to get yourself together You've got stuck in a moment And now you can't get out of it Don't say that later will be better Now you're stuck in a moment And you can't get out of it Zašto pišem ovaj blog? Zato jer se želim sjećati svog života. Želim znati kako sam ga provela. Želim kliknuti na određeni datum i prisjetiti se. Ne želim zaboraviti. Zato pišem blog. Istina je da bih sada mogla napisati hrpu rečenica punih samo sažaljenja, i da se ovaj post ne bi previše razlikovao od onog prošlotjednog kojeg, na sreću, nisam objavila. Odnosno, ovaj blog bi se pretvorio u isti onaj kojeg sam odlučila zatvoriti, pun negativnih misli ili odglumljene sreće. To je loše, zar ne? Jer moj se život ni u kojem slučaju ne sastoji od tih stvari. Baš suprotno. Ne znam. Čudno je to. Trudim se biti vesela. Trudim se radovati sitnicama. Trudim se biti entuzijastična. Trudim se voljeti. Trudim se vjerovati da me netko voli. Trudim se zavoljeti sam sebe. Trudim se uspostaviti normalan kontakt s ljudima koji me okružuju. Trudim se sprijateljiti. Trudim se ne izgubiti onu nekolicinu prijatelja koje imam. Trudim se, samo uzalud. Ne uspijeva mi. Kao da sam zapela u jednom trenutku i ne mogu dalje. Kao da me nešto koči, vuče me natrag, no ne znam što. Ili možda čak znam samo si to ne žalim priznati. Možda sam jednostavno prezahtjevna. Možda očekujem previše. Možda težim neostvarivom. Možda, možda. Tko zna. Ja ne. Nisam nesretna, samo sam izgubljena. Ponavljam to cijelo vrijeme. Nije moj život bezvrijedan, samo ga ne znam dobro iskoristiti, ali naučit ću. I to se može. Nisam ja loša osoba, samo nitko do sada nije uspio upoznati pravu mene. Kad bi, zavoljeli bi me. Takve stvari si govorim. A decent melody A song that I can sing In my own company A onda jedan dan bude sunčano i sve se čini tako savršenim. I ništa nije važno i svije je lijep. I ja sam lijepa. I ja mogu sve što poželim. I očekuje me najljepše ljeto. I mogu sama jer ne treba mi nitko. Ali ipak znam da sam okružena prekrasnim ljudima. I tako se to vrti u krug. Još 98 dana. Marilyn&hearts |
