Čini me se da je bilo davno to vrijeme kad sam mogla pisati bez razmišljanja. Prepustiti se riječima i pustiti da me vode. Čine se tako visoko iznad te minute koje sam provodila od srca se smijući,ne diveći se sama sebi zbog toga.
Promijenila sam se i to mi se nimalo nesviđa. Stvari koje su mi se prije godinu dana podrazumijevale same po sebi polako su počele blijedjeti. S njima i moja snaga da tražim onu sebe kakvu želim.
Tek neke banalne situacije potaknu me da poželim učiniti nešto. Kad odbijem izaći vani vikendom ili kad shvatim kako mi je samo naporno upoznavati nove osobe. Ali nova ja se čini tako nedodirljiva! Želim je stisnuti u kut,uhvatiti za središte i elegantnim potezom slomiti na tisuće komadića. I sad mi kroz uši odzvanja zveket koji bi proizvelo njeno lomljenje.
Sama sam sebi naporna i u tome je srž problema. Natjeram se svako malo izaći vani. Zvukovi pjesme na koju sam nekad padala u trans. Sad sjedim uz rub plesnog podija i molim se da me što manje ljudi pita koji mi je vrag.

Da znam da će biti bolje nebi me diralo ovo. Pitanje dana još uvijek ostaje prolazim li ja kroz pubertetsku krizu ili je ovo početak formiranja moje ličnosti?