zelim ovo poceti s tobom. tako sve treba poceti i zavrsiti.
jednom si pricao o bojama a ja sam rekla da si mi dodao jednu vise. nemoguce otipkati rijecima koliko je istina. prolazili su mjeseci i mislila sam da te volim. bilo je proljece i mislila sam da je to ljubav.
znas onaj osjecaj kad duboko udahnes hladan jutarnji zrak i osjetis ga kako struja po svakom pospanom dijelicu tebe?
danas znam nesto drugo. mislim da znam.
ljubav je najvise sto u trenutku mozemo dati? ljubav je najvise sto dozvolimo dati?
ne. ljubav je korak vise od toga. mali korak preko grube crte. ljubav je korak preko svojih granica.
korak je podizanje. a granice su nase. ne, mislim da ne mozemo sami preci preko nje i u tome su boje. mora postojati netko tko ce te podici. voditi za ruku dok ti zmiris kroz povez na ocima.
prepustiti se.
ne pricam o kidanju granica osobnosti. ne mislim ni na njihovo modeliranje. u glavi zamisljam granice predanosti.
granice nesebicnosti, granice spontanih reakcija iz kojih prica ljubav. granice prebiranja po rijecima koje je zacahurila paucina. i granice izgubljenih ideja o bijegu. sada nepotrebnih,zaboravljenih.
17 godina i petnaestak dana na ovom svijetu. osjecam da te toliko dugo (kratko?) volim.
izgubila sam se u vremenu i to mi se svidja. lagano mi se vrti u glavi a na pamet mi padaju smijesne ideje. i taj osjecaj da lebdim.
volim te.
i ako sam u krivu to je valjda jedini nacin da dodjem do istine. plovim mirna.