...When you dream, your not alone. never...

Danas mi se nešto promijenilo, ne znam što, ali osjećam. Osluškivala sam, da li je to negativna ili pozitivna promjena, čekala, ali nije ni jedno ni drugo. Samo osjećam da je nešto. Gledala sam trenutak kako prolazi, pokušala ga uhvatiti, ali nisam dobila želju za njim. To me zbunilo. Zar neću uhvatiti trenutak? Ne znam, danas nije isto, drugačije je, kao da sam negdje u nekom snu, možda to nisam ja. Možda sam zalutala, izgubila se, možda sam utonula u neki san, možda sama sebe promatram. Ne znam želim li izaći iz toga, a možda već dugo sanjam i nisam se probudila.
Gledam, trenutak je stao, samo se njišu maslačci i tratinčice. Što oni sad misle? Misle li? Misli li trava, drveće, leptiri? Izgubljeno je to razmišljanje.
Vidim kako leptiri lete oko visokih drveća, i na trenutak stala je slika. Ulovila sam taj trenutak. Traje, traje i evo. Sve mi je postalo crno, sve je nestalo.
Možda ipak sanjam za nečim, trebala bi znati, a možda i znam, ali neću da znam.
Ali želim još malo biti u tom trenutku, u trenutku radosti, osjetit taj miris.
Želim da mi se natrag vrati taj moj trenutak. Opet sam izgubljena. Ne znam ništa o tome.
Ali još uvijek čekam taj trenutak da dođe. Kad dođe. da ga zaustavim i neka traje,traje i traje.
Osjećam neku nervozu, kao da mi je trenutak sve bliže i bliže.
I...nešto me prošlo kroz cijelo tijelo. Opet se vrato. Osjećaj je neopisiv.

U miru, u još rosnatoj travi gledam nebo i oblake kako se kreću, gledam kako vrijeme leti a ja ležim. Ne mogu se micati. Samo ležim i ne mogu pomaknuti cijelim tijelom
Došao mi je strah. Strah koji mi je najedanput prekinuo moj trenutak.
Opet sam došla na početak. Izgubljena.
U tom trenutku kad se nisam mogla micati, saznala sam da kad moj *trenutak* dođe, ja neupravljam njime.
Netko drugi.....Opet mie po cijelom tijelu prešao strah...
Netko drugi mojim tijelom, mojim snom upravlja. U tom *trenutku* nisam sama.
Evo...opet ide onaj osjećaj. Našla sam se iza jednog drveća. Mogu se micati. Taj netko želi da ga pronađem.
Ali kad gledam okolo sebe sama sam. Nema nikoga. Ali čekaj. Osjećam da je netko prisutan uz mene.
Ali zašto?!?, to su moji snovi. Ne mogu *GA* nać. Gdje se krije. Možda *GA* ni u ovom trenutku neću nać.
Ne smije me obuzdati strah, da se opet ne vratim na početak izgubljenosti.
Nakon vremena saznala sam da me čuje sve što mislim u sebi, što govorim, sve!
Ali. Mislim to je moj san. zašto ja nečujem *njega*?
Obuzdo me strah. Ma ne. Opet sam se vratila na početak. Opet sam izgubila taj trenutak.
A bila sam toliko blizu. Nikako ga nemogu uhvatiti na duže vrijeme.



.....u jednom trenu našla sam se u šumi uz jedan potok. Gledam kako teče. I vidim korake po vodi.
Odlučila sam ih sljedit. Koraki me vode kroz tamnu, mračnu šumu i samo u tren pojavi se svijetlost.
Napokon prikaže mi se. To je bio *ON*...*ON* koji me je prato uza sve snove....
Samo što to prije nisam osjećala. nisam imala osjećaj da nisam sama.
Od sada sve se promijenilo, drugačije je, gledam, osjećam. Slušam sama sebe, zadovoljna sam.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.