Verica

petak , 09.12.2016.

Zvala sam se Verica Nikšić, imala sam 13 godina kada su me Srbi ubili u Širokoj Kuli, jer sam se rodila kao Hrvatica.



Bila sam mala zaigrana djevojčica. Voljela sam se igrati, ići u školu. Voljela sam svoju mamu, tatu i sestru. Voljela sam život. Imala sam 13 godina i maštala o budućnosti.

Onda su jednoga dana počeli stavljati nekakve barikade, pa nismo smjeli nikud. Nismo mogli niti u školu. Počeli su nas napadati. Naši susjedi. Ljudi koji su počeli puštati dugačke brade. I onda, jednog dana, počeo je rat. I ubijanje ljudi koje su oni zvali ustašama. A moja mama ih je zvala Hrvatima. A ja? Ja nisam znala što to znači biti Hrvat, biti Srbin, biti ustaša. Bilo mi je samo do igranja, iako se više nikad nisam se igrala.

Po čitave dane naši su susjedi pucali minobacačima po Perušiću, Ličkom Osiku i okolnim mjestima. Buka granata je postajala neizdrživa. Mina je bilo jako jako puno. U blizini je bila tvornica mina. Pa su oni neprekidno pucali. A to je znalo trajati satima. I tako čitav dan. I po čitave dane.

Jako sam se bojala. Povremeno su pucali i iz pušaka. Pucali su i po našoj kući, pa nikad nismo smjeli stajati pored prozora, jer ... Nikad se nije znalo kada će zapucati. Mama mi je govorila da oni to nas samo malo straše. Bilo mi je malo čudno, to da nas malo straše. A da mi jedva preživimo kad nas samo malo straše. Ali valjda mama zna. Ili me možda samo tješi?

Ubrzo su počeli nestajati ljudi koje su oni zvali ustašama. Pitala sam mamu:
“Mama, što je to ustaša?“
Mama mi je odgovorila da oni, kad hoće ubiti nekog Hrvata, samo kažu da je ustaša. Pa ga potom ubiju kao psa.
“Ubijaju li oni samo muške? Ubijaju li i stare žene?“ pitala sam.
Mama mi je rekla da nema veze koliko tko godina ima. Nema veze i je li muško ili žensko. Oni ga jednostavno proglase ustašom.

Nisam to razumjela. Pitala sam mamu:
“A djeca, jesam li ja ustaša? Hoće li i mene ubiti?”
Mama više nije mogla govoriti. Samo me je grlila i plakala. A ja sam razmišljala:
„Što ako sam ja taj ustaša_ I mene će ubiti.“

Taj dan nisam ništa jela. Jednostavno nisam mogla. Samo sam razmišljala:
“Što ako sam ja ustaša?“
Drugi dan pitala sam mamu kako oni znaju tko je ustaša? I što je to ustaša? Vidi li se to na nekome kad je ustaša? Bilo me strah. Ima li možda negdje na meni neki znak da sam ja ustaša?
“Ludice mala, nema ništa na tebi što je znak da si ustaša. Ti si prekrasna mala djevojčica, ali…?”
“Ali što mama?”
Mama se opet počela tresti.
“Ma daj, reci mi što ali? Možda ipak ima nešto zbog čega će me oni proglasiti ustašom i ubiti?”
“Ima ... ma ne ... ne mislim da će te ubiti ... nego ima nešto … oni svakog Hrvata, a ponekad i Srbina, kog žele ubiti proglase ustašom. Ali ne vjerujem da će te ubiti. Pa ti si moja slatka mala curica koja nikome ništa nije zlo učinila.”
To me je malo smirilo. Pa sam mamu pitala:
“A ti mama, jesi li ti nekome nešto zlo učinila?”
“Nisam zlato.” rekla je mama.
“A striček Petar, teta Marija, baka Kate, jesu oni neko zlo učinili kad su ih ubili?”
Mama se opet počela tresti. Znala sam da sam pretjerala.
“Oprosti mama, neću te više pitati ako o tome e želiš pričati.”
“Ma nije to zlato moje malo, nego ... teško mi je, ali ... Evo, odgovorit ću ti. Nisu ništa bili krivi ni striček Petar, niti teta Marija, niti baka Kate, mislim ... Krivi su jer su Hrvati … Ma nisi me razumjela, nitko od njih nije ništa učinio da ga se proglasi ustašom i ubije ... Dovoljno je što si Hrvat.”
“Mama, ali ti si Hrvatica!” uskliknula sam i šokirala se jer sam odjednom shvatila da će joj reći kako je ustaša i ubiti je.
“Ma neće, ne pričaj gluposti.” rekla mi je mama.

Taj tren počelo je pucati. Metci su se odbijati po zidovima. Mama me je stisnula u naručje kako bi me zaštitila. U kuću su upali naoružani bradati ljudi i istjerali nas van govoreći nam da smo ustaše. Strašno sam se bojala za mamu.
“Moja mama nije ustaša vikala sam” dok me je mama smirivala.
Bradati su se ljudi smijali i govorili grozote. Mama je plakala i govorila:
“Nemojte nju molim va! Ubijte mene samo nju poštedite! Molim vas ljudi, budite ljudi! Nemojte mi dijete ubiti!”
Oni su se samo smijali. Počeli su nas tući puškama. Jedan od njih me je jako udario. Skoro sam se onesvjestila. Pala sam i plakala. Mama je ležala u krvi. Oni su se smijali i govorili:
“Sad ćemo videti kol’ko ustaše veruju u Boga? Bacaj to u kuću i pali!”
“Moja mama nije ustaša! Nemojte je ubiti!” vikala sam.
Mama mi je nešto pokušavala reći, ali nije mogla. Sve me je više hvatala panika. Jedan mi je bradati govorio:
“Mama t enije ništa naučila? Tvoja mama je Hrvatica. Svi ste vi Hrvati ustaše i mi ćemo vas sve pobiti.”
“Što smo vam napravili?” pitala sam.
“Hrvati ste” odgovorio mi je bradati.
“Pa nisam ja birala kako ću se roditi? Ništa vam nismo napravili.”
“Ajde ne mudruj nego marš nazad u kuću. I ponesi mamu.” odbrusio mi je bradonja.

Pomogla sam mami da nekako ustane. I odteturale smo u kuću. U njoj je već bilo puno ljudi koje sam jedva prepoznavala. Svu su bili krvavi i izubijani. Čekali smo što će se dogoditi. Eksplodirao je zid i raznio je neke ljude. Opržila nas je vrelina. Bacila sam se po mami da je zaštitim. Jako sam se bojala da mama ne umre. Druga eksplozija me je ošamutila. Kad sam se osvijestila, vidjela sam kako uokolo nas sve gori. Nisam više osjećala strah. Nisam više ništa osjećala. Znala sam da odlazim. I osjećala tugu zbog svih tih ljudi koji su oko mene jaukali, koji su umirali.

Shvatila sam kako idemo sa ovog zlog mjesta od ovih zlih ljudi. Kako idemo kod dragog Boga.

Sve je oko mene nestajalo i osjetila sam ljubav ...



U jednom danu ubijeno je 34 stanovnika Široke Kule uključujući i curicu od 13 godina, Vericu Nikšić. Pokolj nikad nije dobio epilog na sudu. Samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici, Ličkom Osiku, ubijeno je oko 180 Hrvata. Svi koji nisu uspjeli pobjeći sa okupiranih područja. Pobijeni su na najokrutnije moguće načine.

Nitko nikada nije odgovarao osim što su kolovođe okupacije i ovih zločina osuđeni u Beogradu zbog pokolja obitelji Rakić, ukupno njih petero, a koji su pogubljeni od optužbom kako je Mane iako Srbin, bio hrvatski špijun, a što provjereno ne odgovara istini. Netko iz obitelji Rakić bio je jako utjecajan u Beogradu i nije dao da to prođe bez kazne. Pa su Čedo Budisavljević i Mirko Malinović osuđeni na po 12 godina zatvora, a Milan Bogunović i Bogdan Grujičić na po deset godina zatvora. Zbog ubojstva obitelji Rakić.

Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nikad nije osuđen. Niti je DORH u 25 godina pokrenuo o tome istragu.

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj i ne zna. U mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je, jednako kao i Verica, bila mala djevojčica. Ni po čemu drugačija od Verice, no ipak s jednom malom, lešinarima strahovito bitnom, razlikom. Aleksandri je tata Srbin, pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više. Upit na stranicama Documente:
“Aleksandra Zec”
17 rezultata pretrage
U upit na stranicama Documente:
“Verica Nikšić”
0, nula, ništa, muk, nema postojanja. Nebitno. Djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. To su kriteriji Documente.

Lešinarenje na nesretnom djetetu, Aleksandri Zec, poprima groteskne razmjere. Rade se predstave, prenose se usmene i pismene predaje. Svake godine, pa i ovih dana, lešinari u mainstream medijima zloupotrebljavaju njenu smrt u svrhu stjecanja imovine i bodova kod političkih mecena koji razgrađuju Hrvatsku.

I na kraju, istine radi, Aleksandra je žrtva zločina iz koristoljublja, a ne nacionalizma. Čak štoviše, mama joj je Hrvatica. Dok je Verica ubijena samo zbog toga što se rodila kao Hrvatica, ali lešinari to uporno prikazuju kao dokaz da Hrvatska ne smije postojati. I da se trebamo sramiti što postojimo.

Sve to važi samo za Hrvate. Srbi koji su ubili 402 djeteta samo zato što su djeca Hrvata ne trebaju se sramiti. To je čak na diku i ponos. Svim tim lešinarima po lešinarskim medijima. Nitko od njih nikad neće spomenuti niti jedno drugo djete i prozvati one koji su pokrenuli ovu spiralu zla. Lešinari su to bez ičeg ljudskog.

To što Documenta Vesne Teršelić ne priznaje patnje male Verice, to što notorni Zoran Pusić ili još notorniji Ante Tomić ili Robert Anić/PIXELL ne priznaju muke djece hrvatskih krvnih zrnaca, a sve bi nas raspinjali i klali zbog Aleksandre. Sve to se događa uvijek kad god im treba novca. Pa lešinare smrću male Aleksandre. A Srbija, ona je svoje masovne ubojice osudila samo zbog obitelji Rakić, inače ne bi.

No mi imamo DORH. Imamo li mi DORH? Prošlo je 25 godina od 13. listopada 1991. kad su u jednom danu ubili najmanje 34 osobe hrvatske nacionalnosti, uključujući i malog anđela Vericu. DORH ništa nije napravio. Dapače, čak je i broj samo djelomično utvrđen. Mnogi koji su tada, tih dana, "nestali“ još se i dan dans vode kao "nestali", što znači da se za njih ne može utvrditi jesu li ubijeni, gdje su ubijeni i gdje su pokopani ili možda jednostavno bačeni u neku jamu kojih u tom području ima zaista puno. Optužnica nema, progona nema, nema ni osude. Zapravo nema ničega. Sve je nebitno. Muk. Samo jeziva tišina.

Krajem devedesetih DORH-u au podnijete kaznene prijave. Kasnije su te prijave dopunjavane. Ali ništa, nula. Muk. Jeziva nepravda. Zločinci, od kojih su neki sigurno u Hrvatskoj i njihovi jataci, u Hrvatskoj, uživaju. Prijave su ponovo podnešene 2015. Rezultat? Pogađate! Muk. Ništa. Nula bodova.

Što se čeka, to svatko neka pogađa sam za sebe. U svakom slučaju 25 godina od zločina u srcu Hrvatske predugo je vrijeme. I nitko normalan ne može reći kako je slučajno što se ne pokreću postupci za genocid na tako malom području.

Zar potpuno istrebljenje Hrvata u tim područjima ne zaslužuje istragu? Istovremeno Srbi uhićuju Hrvate na temelju optužnica i svjedočenja iznuđenih stravičnim mučenjima u logorima? Što ne valja s nama Hrvatima da nam to rade? Zašto dozvoljvamo da nas ubijaju i da ih, tobože naše službe, ne progone niti nakon 25 godina? Ima li kraja ovom zlu? Zašto DORH ovo radi?

Zar smo stvarno slijepi i gluhi na stravične patnje djece koja su kriva samo zato što su djeca Hrvata? Zar je, po DORH-u, zločin roditi se kao Hrvatica i zasluženo umrijeti na stravičan način? Zar su DORH-u posuđene Bandićeve stolice udruzi “U ime obitelji“ bitnije od patnji male Verice i stotina pobijenih u i oko Široke Kule? Imaju li ljudi u DORH-u dušu? Imaju li ljudi u DORHu djecu? Kako bi se ti isti ljudi u DORH-a osjećali da im je netko mučio i spalio dijete? I da psihopate u "udrugama" i zločinci na slobodi, koji šeću među nama, ignoriraju takve zločine?

Boga ima. Ljudi rade to što rade. Ali neka zapamte, jednako će proći oni koji su pobili ljude i oni koji ih nagrađuju tako što ih 25 godina štite od progona. Boga ima.

Oznake: Verica