Nije da mi teško pada malo izreklamirat Aboogy, ali ovo pišem prvenstveno zato jer već dvadeset minuta krepavam od smijeha i zvao sam već 5 ljudi da podijelim radost izazvanu jednim običnim kratkim mailom :)
Svakodnevni mailovi koji stižu na našu info adresu vezano uz Aboogy odavno su postali uobičajeno štivo uz jutarnju kavu, ali ovaj današnji, takav se ne prima baš svako stoljeće. Da skratim, Aboogy je besplatna personalizirana početna stranica (demo primjer), i kako bi koristili uslugu treba se naravno registrirati.
I sad slijedi kopija jednog zabrinutog korisnika. Btw, radi se o Amerikancu.
Kaže ovako:
hi
i forgot to logout so plz logout it
LOOOOL :D
Trebalo mi je jedno 5 sekundi da povežem i od onda se ne mogu stat smijat :)
Ah kako ovako simpatične pizdarijice mogu razveseliti čovjeka:)
Fićo i Peglica su auti kojima bi trebalo zabranit parkiranje na javnim parkiralištima. Totalno mi sjebu koncepciju svako večer kad se vraćam doma posle 9. Parkiralište u mojoj ulici je toliko krcato da sam jedno vrijeme intenzivno razmišljao nabavit ono vitlo sa sajlom i prišarafit ga na prednji branik kao što imaju oni terenci što se vuku po džunglama i močvarama. Tako bi u slučaju gužve jednostavno sajlu prebacio preko stupa ulične rasvjete i jednim stiskom na gumbić u roku minute doveo auto u viseći položaj, da se njiše poput čarapa na štriku. U slučaju južine ili ljute bure, zadnji desni kotač dodatno bi privezao uz stup da mi ne bi pituru orusalo.
Di se tu uklapaju fiola i pegla? E pa fiola je tako maleni auto u odnosu na ove novijeg datuma, da kad se frajer parkira u nizu nosom prema unutra, ode toliko duboko do onog kanala s travicom da iza njega praktičiki može stat još jedan omanji auto. I tu onda dolazim ja na scenu, istegnutog vrata optimistički skeniram situaciju na parkingu spreman na pedali gasa poput kobre uletit na prvo i vjerojatno jedino prazno mjesto. Ako ga ima. I onda onako pod 45 stupnjeva kako se klizim kroz središnji dio parkirališta, ugledam prazno mjesto!!! Srce zatrokira, pa veselo poskoči, noga refleksno silovito ugnječi gas, i skupa s njm počupa bočni tapicirung koji je samo zataknut ispod plastike mosta mjenjača, i čeka bolje dane da to jednom stvarno i zalijepim kako spada. Gume škripe, dok motam volan cedeji jedan po jedan slijeću na pod kod suvozača..... i tada nastupi nagli šok! Ružna mala rebrasta guzica bijele ruzinave fiole odjednom se ukaže na mom parkirnom mjestu, i to u trenutku kada sam gotovo već uletio unutra, i sam bog ju je spasio jer bi je inače izbio preko kanala zelenila napred u pičku materinu preko ceste pa u vrt babe Vidosave kroz njene brižno njegovane zimzelene penjačice.
Ništa. Odustajem i stavljam na spisak još jednu natuknicu u zakon koji će stupit na snagu kad postanem svjetski vladar. Fiole i peglice će se morat zadnjim krajem poravnavat s ostalim vozilima na parkingu kako bi bili lako uočljivi.
Koliko puta ste zaglavili čekajući u redu u nekim službenim prostorijama, ljekarni ili slično, a sve što ustvari trebate je pišljiva informacija radi koje možda čak i nema smisla čekati? Pritom prvenstveno mislim na papirologiju u vašoj ruci koja je najčešće nepotpuna, i dobro znate da će vas žena beskompromisno odjebat čim skuži da vam fali i najmanji beznačajni papir prema kojem je onaj troslojni toaletni u rangu s poveljom ujedinjenih nacija.
Drugi dobar primjer je čekanje u ljekarni dok dvojite što ide na recept a što ne. Zamoliti prolaz preko reda radi obične informacije pored desetak penzionera čiji je jedini smisao današnjeg ustajanja bio dočekati na nož upravo takve kao vi stvarno nema smisla, a i upitno je koliko bi teta iza pulta bila raspoložena za priču jer je radi ljetnih temperatura, nagluhih mušterija i količine posla, za vas raspoložena kao na dan kada je petnaestak sati grčevito istiskivala svoje treće 2.5 kile veliko derište na njegov nulti rođendan.
Postoji jedan uređaj koji kao da nekom čarolijom trenutačno stavlja svijet oko vas na čekanje a vi momentalno dobivate vrhunsku uslugu. Ono o čemu pričam je najobičniji šugavi telefon. Stotinu puta mi se službenica ispričala da bi odgovorila na telefon jer je eto već čak dvaput zazvonio! I onda umjesto da zamoli stranku da nazove malo kasnije, ona strpljivo pruži sve informacije nejebući moju pojavu koja nervozno stoji tu već bok te pita koliko i gleda kako ova ponavlja po deset puta istu stvar debilu s druge strane koji nije u stanju zapamtit broj tiskanice, ali je ujedno na neku foru dovoljno inteligentan da sjebe nas tridesetak koji fizički stojimo tu u redu već od prve minute itekako nervozni.
Otkad to, i zašto pobogu telefon ima prioritet nad svjesnim živućim i potpuno prisutnim bićem koje se potrudilo dignut guzicu iz kreveta prije smetlara dok se klošari svađaju otimajući se za plastične boce i limenke koje su slučajno zalutale u smeće, dovuć se u grad kroz paklene gužve, čekat u redu pol dana, da bi ti na kraju rekli kako ti izvod iz matične knjige rođenih nije dovoljno novog datuma? Jerbo sam možda u međuvremenu promijenio datum rođenja? Ili što? Što???!!! No pustimo sad to.
Telefon očigledno i nakon tolikih godina uživa neki ekskluzivan status što je vjerojatno ostalo iz vremena kada su ga mogli priuštiti samo finiji slojevi društva i stoga ima prednost nad kmetovima koji stvari obavljaju licem u lice. Drugi put kad budete čekali u redu, nazovite informacije i zatražite broj ureda pred kojim stojite i gledajte čaroliju na djelu.
