Umrijeti pred kamerama

Reći će ljudi da sam se ulovio smrti ko pijan plota, međutim nisam ja taj koji odlučuje kakve pizdarije će kojim redosljedom iskrit kroz moju tikvu, tako da vezano uz prošli post nastavljam u revijalnom tonu.

Sjeli mi jedno večer i gledamo neku seriju gdje baba na samrti sva blažena leži i zuji, oko nje stoje voljeni, svi nešto utučeni i uplakani. I umesto da me kao svaku prosječnu tv ovcu obuzmu osjećaji tuge, ja razmišljam o tome kako je starim ljudima glumiti da umiru. Vjerojatno nećemo nikada zaznati, ali ne bih se iznenadio da ih pere teška bedara. Ono, vidi me jebote, tu ležim, sve što treba je malo žmirkat, pustit da ti neko drži ruku ili miluje kosu, i ljudi totalno puše da umireš. A neš ti potrebne glumačke sposobnosti za umiranje. Ali, zašto sam onda baš ja na audiciji odabran za umirućeg? Ako nije u ptanju gluma, onda mora da izgledam kao da ću odapet svaki tren?! O jebemti sve. Ja sam hodajući leš. Zar već?

Točno mogu zamislit kako izgleda dan snimanja živućeg mrtvaca. Nakon što se dobro izdeprimirao činjenicom da izgleda uvjerljivo najlošije od 10 000 kandidata na audiciji, režiser ga uputi da legne u krevet u u roku par minuta odglumi smrt. Na to "mrtvac" pita da šta ga neće malo našminkat a ovaj ga ohrabri izjavom da kako tako nešto nije potrebno. Ma ne treba stari, dobar si ti ovakav. You are natural. Aj sad tamo lezi i umri.
A hvala na komplimentu jebote.


Svi žele postati glumci, al' im nije svejedno kada. Tamo na onim Zvijezdama extra sve neki countdowni po seksipilu, fotogeničnosti, karizmatičnosti, al nema niti jedna lista uvjerljivih živućih mrtvaca. Ako sam u krivu, zašto se ne ponose time?