Arhitektonsko akustično čudo
Sad ću možda ispričat takvu pizdariju, ma šta možda, hoću sigrno, ali bez obzira dobar dio mene vjeruje kako je ovo što ćete čut moguće, samo još nije znanstveno dokazano.
Ima taj jedan mali grad, u gradu mala ulica, u ulici mala kuća, a na zadnjoj etaži su prostorije firme u kojoj radim. Neću nabrajat sve prostorije nego samo one koje su ključne za priču, a to su redom:
1. Ured od cca 15 m2
2. Hodnik od kojh 4 metra dužine i metra i neš' sitno širine
3. Kuhinjica od desetak kvadrata
Sve prostorije posložene su u svojevrsnu "U" formu oko velike terase, s kuhinjom i uredom na svakoj strani te hodnikom koji ih povezuje sa one strane terase koja nema pogled, jasno. Il' nije?
Evo neću više davit layoutom u nadi da ste barem nešto skužili jerbo je ipak važno za poantu priče.
E sad. U uredu se stalno vrti neka muzikica, i to većinom na mom kompu. Isto tako ostatak djelatnika najčešće ima slušalice na ušima jer ne mogu prožvakat ono što ja slušam, a što meni ide itekako u prilog jer se ne moram ispričavat svaki put kad prdnem (osim kad ga dohvatim i nosnicom).
Dakle muzika se vrti na prilično tiho jer tu su i susjedi i sve. Ništa neobično. Ništa neobično sve dok ne odlučite prošetat do kuhinje, i tada se dogodi taj neobjašnjiv fenomen! Što se više udaljujete od ureda, tu je muzika glasnija! Kad stupite nogom u kuhinju mislite da vas neko zajebava i pojavačava vama iza leđa. To sam zapravo i mislio dok jednom nisam ostao sam.
Jeka? Ne baš. Sound je čist ko od Vipa. Ventillacijskih cijevi nema, zidovi i podovi su od standardnih materijala, sve je toliko uobičajeno da je riječ uobičajeno vjerojatno nastala upravo ovdje.
Sve mi se čini da je moguće posložiti zidove tako da ekšli imaju funkciju pojačala. Ako postoji čitava filozofija oko akustike u kutijama zvučnika, možda je moguće zvuk kanalizirat i hodnicima na taj način da jačinu onih par vati što izlazi iz slušalica, u kombinaciji s dovoljno dugim i pravilnom dizajniranim hodnikom, izjednačite s motorom jumbo jeta? Yeeeeah. Tko bi onda vuko sve one kontenjere zvučnika na stadione. Bilo bi dovoljno potiho zapjevati u svlačionici, i uz malo sreće čulo bi se u pol grada.
Samo toliko. Ko ne vjeruje nek' dođe čut.
|