Game, set... Reci više!

Goran Ivanišević zaslužan je za moje duboke zaliske koje tako ponosno danas nosim. Tone živaca prosulo se preko njegovog reketa. Srećom, čovjek se povukao iz aktivnog tenisa, i sve je stalo na zaliscima. Da je odigrao još koju godinu oćelavio bi i vrh glave, preko potiljka i leđa, sve do šupka, i opet naokolo preko jaja, trbuha, i prsa, pa gore do brade.

Danas kad gledam tenis, emocije su puno manje. Nekako sam se ispraznio na tu stranu. Kako me sad gotovo da i boli kita ko će dobit, pažnju mi privlače ostale pizdarijice koje prate tenis. Na primjer, oni mulci koji poput dezorijentiranih žohara trčkaraju po terenu za lopticama.

No oni su najmanji problem. Ono što me izrazito nervira su naši teniski komentatori, odnosno način na koji oni pričaju dok prenose meč. Jeste li primjetili one ooogromne pauze između dvije izgovorene riječi???
“Ovo su već udarci.... (pauza od pola minute) ... koji fasciniraju.... (još duža pauza)...... svojom preciznošću, ...... (pa jedna pauza kao da je u međuvremenu otišo srat ili što već)..... tako da Đoković neeeeema....... previše...... mjesta za disanje.... “

O jebote! Za tri rečenice treba mu 3 sata! Osjećam se ko debil, jer mi priča kao debilu. Komentira onako odsutno i analitički kao da svi mi koji gledamo kurca ne znamo o tenisu, a što je najgore, priča sranja 3 put veća od ovog kojeg sam naveo u primjeru.

Ne kažem da bi sad trebao komentirat tenis isto kao i nogomet, jer to opet ne bi ličilo na ništa:
“... i Mario napada! Kakav backhand! Lopta se prenosi na drugu polovicu terena po desnoj strani, ravno na reket Đokovića koji spretno ubacuje dijagonalu i stvara male probleme za Ančića. Nakon dvadest razmjenjenih udaraca posjed lopte je nevjerojatnih 50% – 50%, isto kao i prethodnom setu. A bogami i onom prethodnom!“

Nađi čovječe neku sredinu, ili barem šuti jebote, i pusti nas da gledamo tenis.