Neš' ti muke...

Umoran sam. Al' ono, totalno. I gladan.
I tako pripremim ja sebi na stol sve što mi treba za obrok kad si umoran. Kad si umoran neda ti se komplicirat oko pizdarija. Poželjno je u jednom šutu iz kuhinje dofurat na sve što ti treba kako bi se uštedilo na koracima. Pahuljice i mlijeko je logičan izbor.

Na stol je potrebno donesti:

- kutiju pahuljica
- mlijeko
- zdjelicu
- i žlicu

Nije teško za zapamtiti te četiri stvari. Čak i ljudi kojima fali jedan prst mogu sve stavke nabrojati na prste jedne ruke. Upravo su zato pahuljice zakon. Jer ne treba puno pamtit.

Mrzim kad se sjebem i ne donesem na stol sve što je potrebno za obrok. Naslažem mali milijun artikala, nabacim provjeru, i sjednem. U tom trenutku redovito shvatim kako sam zaboravio neku banalnu stvar. Na primjer, nož za mazanje. Ili majonezu. Popizdim na takve stvari. Jebote što mrzim ustat sekund nakon što sam sjeo. Pogotovo kad sam umoran i gladan. I još sam se jebeno koncetrirao na misiju postavljanja stola. I bez obzira na sve, opet zajebem. Tada sam u stanju jest maslac i marmeladu bez kruha ukoliko sam ga zaboravio pripremiti. Nije večera kakvu sam zamislio, al makar nisam ustao. Neće mene tamo neki komad kruha šetat.

I tako naslažem ja setup za pahuljice. Nemoš promašit jebote. Sve stane u ruke, lagano je za nosit, i fino je. Sjednem za stol, palcem ugnječim daljinski, dohvatim mlijeko i ponovno po težini ocjenim količinu preostalu u tetrapaku. Bit će taman mislim si.
Al kurac je taman. Nikad nije taman. Kad isprazniš tetrapak, uvijek ti malo fali da bi bilo do one savršene zamišljene linije, tik ispod ruba zdjelice. Da je kojim slučajem tetrapak pun, i ovoliko mlijeka u zdjelici bilo bi vjerojatno dosta. Međutim kad iscjediš zadnju kap imaš taj prokleti filing kako bi bilo fantastično da ima makar još pol deca. Ali neee...

I dignem se ljut ko pas. Odem do frižidera koji je cirka 3 metra daleko od stola, i uzmem novo mlijeko. Osjećam nervozu i umor svakim korakom, i nekako se ponovno zavaljam u stolicu. Odvrnem čep, i zavučem kažiprst u onaj plastični otvarač nalik osiguračima na ručnim bombama, potegnem ga, i on umjesto da za sobom potegne foliju i otvori mlijeko, jednostavno – pukne.
Trepćem očima i gledam ga u nevjerici. Razmišljam jel' puko zato jer je bio slabo pričvršćen, ili možda zato što je folija jače no obično zaljpljena preko otvora. Jebote, nadam se da nije ovo drugo, jer nokte i živaca nemam... a nož je skroz tamo - u kuhinji.