Post o ničem (ne 'ni o čemu' nego baš o ničem)

Puca me kreativnost. Sve bi kao nešto, a nemam pojma što. Svrbe me dlanovi, zujim okolo, oči širom otvorene, a inspiracije niotkud. Kad mi netko započne post sa "danas nemam inspiracije" tu isti tren prekidam čitanje i surfam dalje. Kojeg vraga da trošim vrijeme na čitanje kad je taj netko vrlo često sumnjive kvalitete, a još uz to niti nema inspiracije. Šanse su tada ogromne da je post zakurac. Sve što ovim uvodom želim reći je da se neću ljutiti ako sad odustanete od čitanja, jer velika je šansa da će ovaj post isto tako bit - zakurac.

Ljudi moji, pa otkud vama teme za svakodnevna piskaranja? Gledam u blog editor koji kaže da sto i nešto sitno ljudi trenutno uređuje svoj blog. Ma o čemu pišu?! Gledam blogove okolo. Svi nekako uspjevate složit više-manje pristojan post iz nekakvih sitnih događaja, tipa - bila sam kod frizera i bla bla, ili danas me nazove punica i bla bla... I stvarno, na kraju, tim tekstom uspijete izvuć nekakvu poantu. Kako???

Nije da se meni ništa ne događa, samo ne vidim načina kako neku trivialnu stvar razvući na komad teksta. Mislim si, kojeg ću vraga zajebavat ljude da čitaju neka sranja koja su mi se danas dogodila? Kao da nemaju dovoljno svojih gluposti na pameti. Nekako mi je dosadilo pisati o općenitim životnim pitanjima i svojim stavovima prema općim dilemama društva, jer to se na kraju sve svede na zaključak kako su ljudi različiti. I ptice na grani znaju da se ljudi razlikuju. Koga je uopće briga za moje mišljenje? U ostalom, na 99% dilema nema pravog ili krivog odgovora, a da ne pričamo koliko su puta već prožvakane kroz blog i medije, ili koliko puta ljudi kroz život promjene svoj stav prema nečemu.

Čitam novine. Gledam tv. Znam što se oko mene događa, međutim, ništa u dnevnoj štampi me ne inspirira za post. A dlanovi svrbe.
Da pišem dnevnik u stilu kako sam proveo dan mi se čini kao totalna glupost za blog. A dlanovi još uvijek svrbe.
Već sam rekao da pisanje o stanju svijesti, dilemama i općm stavovim na životna pitanja nemaju smisla. Dlanovi svrbe za poludit.
Poezija? hahahahahahaha. Dlanovi svrbe i svrbe. Užasno svrbe.

Jedino rješenje je da me otmu alieni, pa bi valjda bio inspiriran pisati kako su mi gurali sonde u guzicu. Na žalost (na sreću za guzicu) to je malo vjerovatno.
I što mi preostaje?
Preostaje mi jedan ovakav priglup post koji temeljito opisuje osjećaje i dileme u trenucima kada nemate inspiracije.
Ako ipak malo bolje obratite pažnju na do sad napisano, uvidjet ćete da se ovaj tekst ipak pretvorio u jedan od onih stavova prema stanju svijesti i životnim pitanjima, točnije stav o tome kako vam je kad nemate inspiracije.

I tako sam izgleda uspio posrati sam sebe pišući o nečemu o čemu sam odlučio ne pisati. Kako mi to samo uspjeva???