blogomanija
Ima jedan blog, davno je ugasnuo, ali još uvijek svratim tu i tamo da provjerim nije li možda nenadano uskrsnuo... Nažalost, nije. Moj je statičan, tek ponekad, za promjenu, napišem slovo i onda dvojim da li je uopće išta smisleno. To mi se nije dešavalo prije desetak godina, tada sam mislila da mi riječi idu jedna za drugom, da izvlačim najbolje od sebe, ali jedino kad mi nije bilo nametnuto. Nikad nisam voljela patetiku, tek sad vidim da sam joj uvijek naginjala. Čitajući te svoje stare spise ponovno sam poželjela, bar nakratko, sjediti u onoj klupi trećoj sdesna, kraj prozora u prizemlju, dijeleći gumicu s mojom I. Uvijek mi je ispravljala slova, jer je bila nepopravljivi pravopisac, i č i ć, i ije i je. Ja sam u tome neuka. Ona je zaboravila na to otkad je počela era sms-ova, a ja sam zaboravila pisati.
I ne bi ja tome pridavala toliku pažnju da šetajući među vašim blogovima ne vidim koliko ljudi u današnje vrijeme ima smisla za složiti par kartica teksta. Svaki drugi bloger ima bar jednu iole dobru priču. A neke se samo nadograđuju stvarajući moju ovisnost prema njima. Volila bi proviriti svima u naškrabane teke iz prošlosti, sigurno su zanimljive. Ma tko nije u mladosti poželio biti poznati pisac? ...a sada smo svi na Blogu! :)
Da nam je netko rekao da će nas moći čitati cijeli svijet jel bi netko vjerovao?!
Moja kolegica iz klupe nije nikad maštala o pisanoj rijeći. Više je naginjala jezicima. Prevodila mi je za vrijeme malih odmora domaće zadaće. Voljela je živu riječ. Danas je majstorica olovke, tinte i tipkovnice, misli tako skladno slaže na papir, i kad su zbrkane one se stapaju jedna s drugom. Zato bi s njom opet u klupu da mi da nadahnuća i udahne talent.
Kad ga jednom steknem, neću ga više puštati nikuda, znam to.
