punk is not dead!
Sinoćnji koncert vrlo dobar. Iako takvu vrstu muzike nikad ne bi stavila na moj osobni player, punkerski gigovi baš su mi dobro došli ove subote. Crnomanjasti omaleni basist ( ja prvo zamjećujem basiste ) pravi je prototip našminkanom punkeru koji je rado slušao i gledao Green Day.
Stajali su pored nas. Dvojica mršavih, visokih tipova… muzičari po struci, i po životnom opredjeljenju, sparing partneri na koncertima, upijali su te rifove bolje od nas, ali su se vizualno orijentirali na nas. Njima je Ježurkin dekolte i Orhičino ljuljanje bokovima bilo interesantnije od malog basiste. Ne znam koji je koju gledao i da li su uopće imali namjeru prići i započeti razgovor. Čula sam ih samo kako komentiraju kako u životu nisu vidjeli na jednom mjestu toliko zgodnih cura. Ne znam šta ih je onda spriječilo da se obrate jednim od onih famoznih uleta kao što to biva kad se obratite nekom nakon par bambusa. Možda ja? Da sam znala da sam onaj višak neparnog broja, otišla bi ja u prve redove… ionako su tamo bili sve redom slatkiš za slatkišem, mladi dečkići koji tek uče svirati i misle da imaju najbolji i najposebniji demo bend.
Ali nisam. Stajala sam zamišljeno i čekala onog zbog kojeg su mi se malo kasnije odsjekle noge. Tako sam se i ja opet osjećala kao da imam 18, drhte mi noge kad ga vidim i brijem na punk! Zbunjeno smo pričali, sramežljivo se pogledavali i nesigurno ispitivali teren… sve je to priličilo mjestu i vremenu gdje smo se sreli. Možda smo se vratili deset godina unazad i zaigrali uloge srednjoškolaca koji bi, ali ne znaju kako…
Ona dvojica još su se uvijek blentavo zagledavali. Tek tada sam shvatila da im ja ne predstavljam nikakvu zapreku da nam se pridruže. Ispijajući posljednje kapi svog crnog vina ovaj desni upitao je ovog lijevog što li će učiniti po pitanju zgodnih cura večeras, lijevi je odgovorio samo kratko: „Idemo doma.“
Čini mi se da su svi te večeri bili infantilniji nego inače.
