| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
PRIČA O OVOGODIŠNJOJ POLNOĆKI U DUBRAVI
Posljednji put bio sam na Polnoćki 1988. godine.
Nas nekoliko dobrih prijatelja, kao što su Pavo, Mićko... godinama smo (desetak), zahvaljujući Zlatku Vitezu i Želimiru Mesariću, imali privilegiju pjevati na Polnoćki. I to baš u Katedrali.
Lijepe su to uspomene. Našli bismo se ispred Prvostolnice, pa onda stepenicama gore. Tamo gdje su orgulje i gdje i danas pjevaju zboristi.
Poslije mise i završnoga pjevanja čestitali bismo jedan drugome Božić, nazdravivši punim demižonom misnog vina.
Nakon toga otišli bismo u Karaku i drmali sve do zore.
Kad sam se pripremao na istu proceduru 24. prosinca 1989. godine, čuo sam na radiju da Ivica Račan čestita svima Božić.
Bez riječi sam skinuo cipele s nogu, uzeo knjigu u ruku i smjestio se za radni stol. Moja tadašnja ljubavnica nemalo se iznenadila kad me zatekla za radnim stolom.
Iza ponoći ipak sam otišao u Karaku. Naravno, društvo se okupilo. Pitali su me zašto nisam došao, a ja sam rekao da više neću dolaziti, budući da dolazi ružno vrijeme. I da će na Polnoćku dolaziti neki drugi ljudi.
Nažalost, Božić se poslije toga pretvorio u državni blagdan.
Jedan lijep, miran i tih obiteljski blagdan pretvorio se u spektakularnu predstavu.
Kad bih katkad za Badnjak (dok je žario radijator umjesto badnja), pogledao na TV, vidio bih u prvim redovima političare. Djelovali su mi smiješno. Isto kao što su mi djelovali smiješno visoki crkveni dostojanstvenici sa svim onim, neprimjereno Božiću, političkim govorancijama.
Bila mi je smiješna ta transformacija političara u svećenike, a svećenika u političare.
Zato nisam išao na Polnoćke. Noć kad se slavi rođenje pretvorila se u spektakl.
Ipak ove godine odlučih otići franjevcima. Moj dugogodišnji prijatelj, fra Mladen Hrkač, gvardijan je novoga franjevačkog samostana u Dubravi. U Aleji Gojka Šuška, tamo kod Bolnice u kojoj je ljetos umrla moja majka.
Fra Mladen Hrkač je izvanredan čovjek. Upoznao sam ga kao gvardijana na Širokom Brijegu u Lištici. Naime ime Lištica dalo mu poslije četrdesetpete. Pisao sam neku reportažu, davne osamdesetosme, i tada javno progovorio o pomno skrivanoj istini o ružnim i nepotrebnim zločinama koji su učinjeni nad širokobriješkim fratrima prigodom pijanog pobjedničkog pira četrdesetpete.
Fra Mladen je nosio u sebi neku neizmjernu blagost, toplinu i iskrenost. Lice mu je širilo blagost, oči toplinu, a riječi iskrenost. Namah smo se skužili.
Poslije sam nekoliko dana bio njegov gost. Spavao sam u samostanu, družio se lijepim ljudima i dugo u noć bistrio s njima stvari oko kojih se ne slažemo. A tih je stvari bilo u izobilju budući da sam ateist.
No, nije sad ni vrijeme, ni mjesto da o tome pišem.
Kad sam saznao da je fra Mladen gvardijan novoga franjevačkog samostana u Dubravi posjetio, sam ga i naše se prijateljstvo nastavilo kao da nije prošlo toliko godina. Obojica smo nešto stariji i to su jedine promjene na nama.
U nama je sve ostalo isto. Čini mi se da me, katkada, svojom dobrotom dobrano nadmašuje.
Svejedno, bojao sam se ove polnoćke.
Možda se i moj prijatelj uzoholio kao što su to učinili mnogi svećenici? Možda će i ovdje Polnoćka poprimiti karakteristike političkoga mitinga?
Kao da je Isus Krist šef neke političke stranke, a ne onaj ljepuškasti Božić Nazarećanin?
Srećom, nije bilo tako. Polnoćka je protekla u pravom božićnom ugođaju, bez velikih riječi, skromno, upravo onako kako dolikuje tom važnom vjerskom obredu. I kako dolikuje franjevcima, pratrima kako ih zovu dolje u hercegovačkom kršu.
Prepuna crkva zračila je tihom dobrotom, svečanom ljepotom i ljudsko/božanskom blagošću.
Nije bilo pucanja petardi, nije bilo pijanih.
Savršeno, kažem vam.
Molitva se govorila mirno i razgovjetno. Činilo mi se da su svi oni koji su bili na Polnoćki u Dubravi znalački uvježban zbor. Pri zajedničkoj molitvi govorili su uglas, tako da sam mogao razumjeti svaku riječ.
Isto tako pjevale su se i uhu ugodne božićne pjesme. Pjevanje su predvodili sjajni zboristi iz Janjeva. Zagrebački Janjevci. Koji su svi odreda izvrsni pjevači. Zbor je mješovit. Posebnu draž daje mu svježina i glazbena kultura mladih zboristica, lijepih i prilično stidnih djevojaka.
Na Polnoćki sam naprosto uživao.
Često sam se znao toliko zanijeti da sam zaboravio fotografirati.
I još nešto: fra Mladen je, siguran sam, upozorio vjernike da ću Polnoćku izravno prenositi na Internetu. Zato nitko nije prigovorio dok sam se, neprimjereno trenutku, kretao slobodno crkvom. Kao da sam na nogometnom igralištu, a ne u Crkvi. (Ljudi, oprostite mi!)
A poslije Polnoćke uživao sam što sam fra Mladenu i ostalim fratrima mogao pokazivati fotografije na ovome mjestu.
Družio sam se još malo s Janjevcima dolje u prostorijama crkve. Čini mi se da sam se čak malo pravio važan što mogu pokazati kako savršeno tehnički djeluje pomalo derutni Blogomobil.
Kad sam oko tri ujutro stigao kući, obećao sam sebi da ću i iduće godine ići na polnoćku u istu crkvu. Naravno, ako budem živ.
U što ne sumnjam.
|
- 00:01 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
