| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ĆIRO, VJEČNI CVIJET HRVATSKOGA NOGOMETA
S Mićkom Mitrovićem popularnim piscem Večernjakova Kavkaza prohodao sam gradom.
Na Cvjetnom trgu naletjesmo na neuništivog mladića Miroslava Ćiru Blaževića.
Bio je to zaista srdačan susret. Tkogod štogod mislio o Ćiri, ja ga se neću nikad odreći. S tim vječitim mladićem je uvijek zanimljivo, jer je on takav čovjek. Upoznao sam ga još 1962. u Travniku. On ima svoj život, a ja svoj. Rijetko se viđamo, ali kad se god vidimo iskreno se radujemo jedan drugome. Držim da smo zaista dobri prijatelji.
Posljednjih godina ovdje mu ne ide dobro. No, kome ide?
Zato se Ćiro vratio u Švicarsku odakle je i krenuo u osvajanje nogometnog svijeta. Preuzeo je treniranje najslabijeg tamošnjeg prvoligaša. I, kao da počinje svoj radni život ispočetka. Njegov klub više nije posljednji. Primjećujem u njegovim očima prijašnji žar, ali i stanovitu dozu razočarenja.
Ne daj se Ćiro, ne daj se po stoti put, dopustite mi da parafraziram Arsenovu pjesmu.
Ćiro je omršavio i izgleda vrlo mladoliko. Dogovorismo da ćemo se ovih dana vidjeti i dobrano ispričati o proteklim godinama.
Premda se Mićko ne voli fotati, s Ćirom je sve drukčije. Jer iz Blaževića izvire toliko radosti i života, pa sam taj susret zabilježio neuništivim Sony Ericssonom. Ćiro i Mićko! To je prva njihova fotografija, a druguju već 25 godina, gospode bože!
SINOVI UMIRU PRVI
Obećao sam da ću nešto više reći o novoj premijeri u Dramskom kazalištu Gavella. Riječ je o tekstu Mate Matišića: Sinovi umiru prvi, koji je uprizorio Boško Violić. Volim crnohumorne drame Matišićeve i preciznu režiju Boška Violića. Zato ću na ovome mjestu samo prepisati osnovne podatke o predstavi:
Novi tekst suvremenog hrvatskog dramatičara Mate Matišića, "Sinovi umiru prvi", koji zajedno sa "Ženom bez tijela" i "Ničijim sinom" čini dramski triptih nazvan "Posmrtna trilogija", beskompromisan je i provokativan komentar naše poratne zbilje. Zadržavši svoju dosadašnju tragikomičnost, Matišićevo dramsko pismo ovdje kao da se dodatno "uzemljilo", odlazeći još dalje i ponirući još dublje u prostore političkog teatra i društvene kritičnosti. Oporo dinarsko podneblje kao najčešća topografija autorovih drama, izmučeno ne samo ratom, već i onim što je uslijedilo nakon njega, na "Gavellinoj" će pozornici oživjeti u režiji jednog od doajena našeg teatra, Božidara Violića, koji izvrsno poznaje Matišićev rad.
Ljubomir Kapor - JAKOV - umirovljenik, 62 godine
Biserka Ipša - FRANKA - njegova žena, umirovljenica
Dražen Kűhn - MIĆUN - njihov sin, umirovljenik, 41 godina
Ivana Bolanča - MARIJA - njegova žena, 36 godina
Darko Milas - LUKA - Jakovljev brat, umirovljenik
Enes Vejzović - MIJO - njegov sin, umirovljenik, 38 godina
Janko Rakoš - BOŽO - njegov sin, umirovljenik, 36 godina
Sven Šestak - ANTE - umirovljenik, 34 godine
Vlasta Knezović - MARTA - umirovljenica, 60 godina
Zoran Gogić - GALIB - penzioner iz BiH, 38 godina
Sreten Mokrović - IVICA - mafijaš, umirovljenik
Siniša Ružić - TIHOMIR - umirovljenik iz Zagreba
Pero Kvrgić - DRAGOLJUB - penzioner iz Srbije
Scenograf je Ivo Knezović, kostimografkinja Irena Sušac, dok je glazbu napisao sam autor, Mate Matišić, koji je, osim što je vrstan pisac, izvrstan glazbenik.
A blogerskim ljubiteljima teatra preporučujem da svakako pogledaju ovu predstavu.
|
- 01:48 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
