| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SUSRET S RATNIM PRIJATELJEM
Baš sam bio nikakav. Noga me bolila toliko da sam jedva hodao, a bio sam spreman promijeniti mjesto boravka i skoknuti do Županje. Budući da sam za boravka u Vinkovcima boravio u skromnom hotelu neskromnog naziva, Admiral, nasuprot gradskom poglavarstvu, najprije svratih kod tajnica Đurđice i Antonije na jutarnju kavicu.
Bilo je to ugodno druženje i časkanje s dvije lijepe i vrlo ljupke dame.
I baš kad sam izlazio, sretoh na vratima ratnog prijatelja Željka Belju, bez onih brkova po kojima ga pamtim. Željko je danas poduzetnik, kao i cijela njegova obitelj, i dogradonačelnik u drugom mandatu, dakle profesionalac.
NOĆ U DRENI
Sjećam ga se iz 91./92. godine. Bio je vrlo aktivan borac, da ne kažem žestok ratnik; isticao se sjajnom organizacijom, lucidnim analizama, neustrašivošću... Jedan od brojnih Vinkovčana koje znam i koji su stavili glavu na kocku, e ne bi li, baš u ravnici, zaustavili frkovitu najezdu osvajački nastrojenog istočno-susjedskog ljudstva i tehnike.
Koliko me pamćenje služi, družili smo se jedne prosinačke noći 1991., u lokalu Drena, vlasništvo njegova brata Drage. Po Vinkovcima je žestoko prašilo, a mi smo sjedili u podrumu, klopali ukusne čvarke, kobase, špek, kulin, luk, ljute feferone i pili, čini mi se, Đakovački rizling. Ja sam recitirao neku bezobraznu i duhovitu pjesmicu, smijali smo se i dugo u noć nazdravljali.
A sad ga vidim na vratima ureda na kojemu piše: Željko Beljo, dogradonačelnik.
Nakon srdačnog pozdrava, izgrlismo se/ izljubismo se, upita me kamo ću, a ja odgovorih da ću u Županju.
- Ovako šepav?
- Da, ovako šepav.
- E, nećeš, bogami, reče Beljo, uze me za ruku i odvede prijatelju liječniku. Ovaj mi pak pregleda nogu, preporuči mi burov i neku mast. Beljo je odmah skočio u obližnju ljekarnu i kupio mi lijekove.
KAKO JE DRENA POSTALA GENSCHER
Još se nisam ni snašao, od posjeta liječniku, još nisam ni zažnjirao tenisice, a već smo sjedili u Dreni, to jest Genscheru, jednom od onih ugodnih vinkovačkih kafića-galerija. Sjećam se da je Drago preimenovao lokal onoga dana kad smo bili međunarodno priznati, 15. siječnja 1992. Nazvao ga je po njemačkom političaru koji je, bormeč, prilično zaslužan za međunardono priznanje Hrvatske. Slike preimenovanja lokala obišle su cijeli svijet, pa je čak i HTV to zabilježio u Dnevniku.
A Gencheru, za šankom, brat mu Drago. Pozdravih se s njim, popih kavu i, dok si dlanom u dlan, već sam bio u Stanoservisu, kod direktora Marka Marčinka.
I TAKO OSTADOH JOŠ JEDAN DAN
Željko je predsjednik Nadzornog odbora Stanoservisa, pa je svratio na dogovor s direktorom Marčinkom, budući da su Vinkovci ušli u sustav velikih gradova Hrvatske, pa valja mnoge stvari pokrenuti...
Poslije smo svratili do njegove kuće, gdje mi je pokazao stare fotografije, od kojih sam dvije presnimio, a onda me je odvezao u hotel i ostavio u sobi da liječim nogu.
Morao je hitno u Zagreb, pa me zamolio da se danas ujutro vidimo i prisjetimo starih vremena.
Što sam drugo mogao, nego poslušati ga, tim više što se jutros pokazalo da su burov i mast djelovali na moju nogu prilično ljekovito.
|
- 09:12 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
