| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SJEVERNI DIO ĐAKOVŠTINE
Najprije odgovor Siščanki: kad god hoćeš možeš mi se pridružiti u hodanju. Bilo gdje me sretneš ili mi se javiš na mobitel 091 527 18 27, da nepotrebno ne lutaš cestama. A to mogu i drugi Blogeri. Kažu da sam dobar suputnik. Mogu zanimljivo pričati satima, a mogu još zanimljivije šutjeti danima.
Osim toga, nepredvidljiv sam
ZA DAME RUŽA, ZA MOMKE ORASI
Naime ja znam naglo skrenuti s glavnog puta. Povuku me nepoznata mjesta, neka lijepa polja, neki gaj, šuma, rijeka ili jezero.
Kao što mi se to dogodilo ovdje u Đakovu. Danas sam jednostavno sjeo uz jezero Jošava, čiji vodotoci i jezera privlače brojne ribiče. Naravno, privlače i mnoge kupače i kupačice. Budući da nije doba od kupanja, osim za neke kao što je onaj osječki plivač, na jezero nisam došao ni fotografirati, ni hodati. Došao sam se odmoriti kraj vode. Kraj gaktavih pataka, i kreketaiv žaba. Nema komaraca, tu i tamo preleti još neko zakašnjelo jato lastavica i to je sve. Mir i tišina.
Svakoj dami koja mi se pridruži poklonit ću mirisnu ružu, koje ovih dana cvjetaju, valjda posljednji put ove godine.
Momcima ne mogu kupiti pivo, ali im mogu pokloniti šaku oraha, možda jabuku, krušku ili žutu dunju.
RUŽA ZA WOOMANICU
A ovu ružu, koju sam ubrao u Satnici Đakovačkoj poklanjam našoj Woomanici. Znam da tamo gdje živi ima ljepših ruža. Ova slavonska ruža, mila, rumena je kao tvoje usne, putena kao što si vjetojatno i ti, a miriše kao zaljubljenaa žena, dakle – zamamno.
GORJANI GENERALA IMRE AGOTIĆA
Dio puta koji sam jučer prošao nije ravan kao daska. Dug jeste, ali putem, tamo između Đakovačke Satnice i Gorjana, put je malo valovit, budući da je ovo dio Đakovštine koji nije dobro ispleglan. Brojni traktori vraćaju se za berbe kukuruza, pa su dvorišta puna krupnih žutih klipova.
E, sad Gorjani. Baš me na putu sustigao biciklist Marko Pavić.
- Zar ste već dovdje stigli?, upitao me s bicikla.
Potom je sišao i jedno vrijeme hodao sa mnom. Pričao mi je o Gorjanima, o ljudima koji su jako dobri i vrijedni, pa čak i o tome da je general Imra Agotić rođen u Gorjanima. I da često navraća o rodni dom.
Budući da mu se žurilo, sjeo je na bicikli i odjurio, a ja sam pjevajući iz sveg glasa ušao u Gorjane. Koje se, odmah da kažem, razlikuje od drugih mjesta. U središtu mjesta, je križ, a okolo se grana sedam dugih ulica. Pitao sam prolaznike gdje je kuća generala Imre, a oni me uputiše. Samo što sam ja krivo shvatio. Pa sam upao u dvorište generalove tetke, simpatične starice. Koja me ljubazno uputila nešto niže niz ulicu.
Očekivao sam dvorac, a ne kuću, ali Imra (ili kako ga mještani zovu - Bajica) je skroman čovjek. Kao takvog sam ga upoznao i jedno vrijeme surađivao s njim. Ako kuća određuje čovjeka, onda je Imrina kuća ista on – uredna, tiha i nenametljiva. Na krovu kuće zapela je dječja nogometna lopta. Ispred kuće dva oraha, a u dvorištu stoji nekoliko grozdova neobrane lisabele.
Agotić je čudan čovjek. Znam da nema pojma gdje sam ovih mjeseci, ali kao da mi je namjerno ostavio orahe u travi ispred kuće i nekoliko grozdova lisabele. Budući da sam i sam skroman, poslužio sam se jednim grozdom i nekoliko, moram reći, ukusnih oraha.
U kući nije bilo nikoga, susjedi kažu da su domaćini otišli u neki vinograd na berbu.
KOŠARICA ELEGANTNE ZEČICE
A onda sam odjednom odlučio da se do Potnjana uputim seoskim putem.
To je osam kilometara tišine, a bormeč i blata, premda odavno nije bilo kiše. Traktori su izrovali put, tako da sam pojedine dionice jedva prošao. Negdje mi je blato dosezalo do koljena.
Ali, ako zanemarimo blatni dio puta, za sve ostalo moglo bi se reći da je bilo sjajno. Nekoliko velikih zekova pretrčalo mi je preko puta, zastajući u grmlju znatiželjno me gladajući. Budući da se put odužio, bio sam gladan, pa sam jednu mladu i na baš naročito vitku zečicu nagovarao da mi se pridruži kao pečenka, ali ona me je, spuštenih zečjih trepavica, sramežljivo odbila i elegantno, kao da nije zečica nego srna, odskakutala za nekim mladim sivim zekonjom.
Šteta što moj Sony Ericsson ne mođe snimati sve te zekove i ostalu zvjerad. Daleko su, pa ih kamera ne oslikava. Baš je ta kamera nemaštovita!
HODAČKI TRENING I SVATOVI
Od Potnjana do Đakova, uzbrdicom – nizbrdicom. Ali to su kratki i vrlo blagi usponi, pa sam taj dio puta iskoristio za oštriji trening.
Znate kaj? Kad god sam umoran, ja počnem hodati onako kako hodaju sportski hodači. Hoda se brže i puno lakše nego što mi to amateri činimo. Hodajući tako dostižem brzinu i do osam km na sat. Tako sam vrlo brzo stigao u Đakovo.
Tamam na vrijeme da pred Strossmayerovom katedralom ugledam vesele svatove. Među njima sam prepoznao Pericu Matijakovića, vlasnika đakovačkog Saloona. Udavala se njegova lijepa nećakinja, pa me zamolio da uslikam svatove, premda je tu bilo plaćeni profesionalac s video i foto-kamerom. Naravno, bez tamburaša se ovdje ne ide u svadbu.
Snimio sam nekoliko fotografija i krenuo put sobe u Croatiu. Doista sam bio vrlo umoran. Toliko da sam zaspao baš kad je počela utakmica Hrvatska – Švedska.
|
- 19:14 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
