| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ĐAKOVAČKI SITNI VEZOVI
Josip Juraj Strossmayer je moja stara ljubav, pa sam se najprije otišao pokloniti njegovoj sjeni.
Grob mu se nalazi u kripti njegove katedrale u Đakovu. Rudolf Valdec, kipar, načinio je reljefni epitaf na njegovu grobu. Ovdje se neću baviti sadržajem Valdecoca rada, tek ću spomenuti da taj rad nadmašuje gotovo sve slične radove, kao što i Strossmayerova katedrala nadmašujej svojom ljepotom i originalnošću mnoge poznatije svjetske katedrale.
Naime, Đakovačka katedrala meni djeluje kao da je izrasla iz zemlje.
Kao što raste drvo, tako je iz negdašnjeg močvarnog tla izrasla Strossmayerova katedrala, koju je posjetio i sam papa Ivan Pavao II., poklonivši se sjeni pokojnoga biskupa.
SALOON
Potom je valjalo naći kafić u kojem ću idućih dana piti jutarnju i večernju kavicu.
U središtu Đakova ima mnoštvo lijepih kafića, pa je odluka bila vrlo teška. Anketirao sam mlade i stare i svi su se anketirani složili da je to Saloon. Već sam i sam uočio taj lokal, budući da me privukao svojim izgledom, a i time što se zove Saloon, a zna se da je naš prvi Saloon bio onaj u zagrebačkom Tuškancu, mojih dobrih prijatelja Vlahe i Alberta.
Kad sam tu dilemu riješio, svratio sam u Saloon i upoznao gazdu Pericu Matijakovića, ugodnog i nasmijanog čovjeka koji se ne voli fotografirati. Pitam ga za povijest lokalaa, a on mi ispriča priču o tome kako je kupio ovu kuću. U donjem dijelu odlučio je otvoriti lokal, pa ga je uredio na svoj način. A to znači po ugledu na davne filmove u kojima svaki pravi grad ima svoj pravi Saloon.
Pa, kad može Zagreb imati Saloon, zašto to ne bi imalo Srce Slavonije, Đakovo!
Od ideje do realizacije nije proteklo mnogo vode. Prije sedam godina Saloon je svečano otvoren. Opremljen namještajem izrađenog od punog slavonskoga hrasta, uskoro je postao kultno mjesto Đakova.
Inače, da kažem i to, Perica malo vremena provodi u Saloonu. Prava je slučajnost što sam ga sreo, budući da Perica radi kao šef Croatia osiguranja za ovo područje, pa stalno putuje. Ima sedam ureda diljem Slavonije i pedeset zaposlenih ljudi. Moglo reći da njegov posao ima i simbolične veze sa Saloonom, budući da je gradu osigurao sjajan lokal.
Koji mu je, da i to kažem, velika ljubav. A kad vas put navede u Đakovo, svratite na izvrsnu kavu. Oni koji tu zalaze kažu da je sve izvrsno. To nisam provjeravao, budući da trošim samo kavu.
TURISTIČKI URED
A kad se zbrinuo svoju kavasku naviku, svratih u Turistički ured.
Iskustvo mi govori da se najbolje informacije i savjeti mogu naći upravo kod ljudi kojima je zanimanje da na najbolji mogući način promoviraju svoj kraj.
Tako je bilo i u Turističkoj zajednici Đakova, gdje sam upoznao direktora Zvonka Vugrinovića. Ispričao sam mu svoju hodačku priču i demonstrirao tehnološka blogovska dostignuća. Nakon što je sve vidio, gospodin Vugrinović je Blog stavio među favorite, a mene među goste njegove Zajednice.
Potom me opskrbio izvrsnim materijalom i kartom Đakovštine.
Pitao sam ga ima li kakvih posebnih želja, a on mi je odgovorio da nema, da je siguran da ću sve što valja uočiti, to fotografirati i napisati.
Nakon toga krenuh prema Strizivojni.
METLAR
Na tom putu upoznah mnoge drage ljude. Prije svih Franju Kovačevića, metlara.
Hodajući uz kuće imam običaj zavirivati iza ograde, jer me možda tamo čeka kakav slastan grozd ili neka ženska zanimljivost.
U dvorištu Franje Kovačevića najprije sam ugledao metlu kojom se metu dvorišta i prostor ispred kuće, a uočio sam i dosta zrelog grožđa. Tamo u dnu dvorišta spazio sam Franju. Uobličavao je neke grane u metle snažno ih stežući nekim plavim špagama. Učinilo mi se da sam stigao u pravom trenutku. Pozvao sam ga s ograde i pitao dopuštenje da uđem i snimim ono što radi.
S Franjom sam proveo idućih pola sata i saznao sve o metlama. Franjo je u mirovini, ali ne može bez posla. Budući da zna raditi metle, odlučio se da penzionerske dane obogati izradom metala i tako popuni kućni budžet. Metlu cijeni svega 10 kuna, a hvali mi se da mu je biskupija neki dan kupila 60 komada.
TRAKTORIST
Ispred Piškorevaca svratio sam u polje da snimim jesenju sjetvu.
I tamo snimio Antu Milušića kako traktorom ore.
A kad god nekog upoznam, siguran sam da ću ga opet vidjeti. Tako se dogodilo da Antu sretnem na povratku iz Strizivojne i Vrpolja. Bijah već pomalo umoran, kad se pokraj mene zaustavi traktor. Htjedoh ga obići, ali traktor mi se bučno ispiječio. Podigoh pogled prema, mislio sam, nasilnom vozaču, kad ono – Ante. Smije se. Čudi se da još hodam. Pitam ga koliko je uzorao, a on odgovara da je danas sredio 3,5 jutra. Zanimalo me koliko vremena treba orati konjima da bi se toliko uzoralo i saznao da je za toliko oranja njegovu ocu bila potrebna puna tri dana.
- Blažen neka je onaj tko je izmislio traktor. Sjediš i oreš. Na čistom si zraku, ništa ne radiš, a ipak oreš, smije se Ante.
U PIŠKOREVCE NA PIŠKORE
Piškorevci su veliko i dugo, dugo mjesto. Lijepo i bogato. Ima kuća koje izgledaju kao pravi dvorci. Nekad su tu bile močvare pune ribe koju zovu piškor. Pa kad su Đakovčani odlazili u ribolov, odlazili bi na piškore i tako su Piškorevci dobili ime.
- Kamo ćeš?
- U Piškorevce na piškore, za večeru!
VLAKOVI ŠTO PROLAZE
Strizivojna i Vrpolje zapravo su jedno mjesto.
Dijeli ih željeznička pruga. Jer Strizivojna-Vrpolje je veliko željezničko raskrižje. Oba su mjesta, kao što sam u Slavoniji i Podravini navikao, vrlo duga.
Jedna se djevojka čudila da sam propješačio cijelo mjesto. Nije se čudila što sam propješačio 2500 kilometara, nego što sam pješke prošao kroz njeno naselje.
U Vrpolju sam (koje je, nota bene, u drugoj županiji) vidio mnoštvo zanimljivosti. Kamo bih stigao kad bi sve viđeno napisao, ionako se žalite na dužini ovih tekstova!
Zato samo telegrafski izdvajam jednu lijepu kuću pokraj pruge, na samom željezničkom kolodvoru. U tom sam trenutku i hodajući glasno pjevao Britvićevu pjesmu Potraži me u predgrađu. I baš kad sam pjevao stih – Dremaju jedra od rublja i cvijeća – ugledah kuću iz stiha. U dvorištu punom cvijeća, vjetar je njihao obješeno rublje.
ZLATNA DJEVOJAČKE RUKE
Oduševile su me dvije djevojke. Imaju sve ono što imaju sve djevojke: mladost, šarm, lijep izgled, otkriven pupak, pa i one džindžuve na usnama i što ti ja gdje sve ne.
Dobro, uvijek sam volio pogledati lijepe djevojke, ali ove nisu samo lijepe, nego i vrijedne. Farbale su ogradu. Zapravo, cijela je obitelj pripremala kuću za zimu. U tom velikom spremanju netko je morao obojiti ogradu. Cure su kupile zlatnu boju i prihvatile se posla.
- Zašto zlatna ograda?, pitam ih.
- Zato što imamo zlatne ruke i što smo zlatne cure, odgovoriše.
MEŠTROVIĆ
Ako niste znali, u Vrpolju je rođen Ivan Meštrović.
Zato je ovdje izgrađena njegova spomen-galerija: ispred muzeja i crkve postavljeno je nekoliko njegovih skulpture.
Majku i dijete poklonio je, kako piše na postamentu, rodnom Vrpolju 1958. godine.
Inače, Vrpolje baš izgleda kao veliko i prometno raskrižje.
Kroz samo središte grada križaju se ceste prema istoku, zapadu, sjeveru i jugu.
KOMPJUTORAŠI
Na povratku sam kroz prozor jedne lijepe prizemnice ugledao kako se klinci igraju na kompjutoru.
Pozvah ih i oni se odazvaše. Predstavio sam se i dobio dopuštenje da ih uslikam na prozoru kuće. Dok smo razgovarali, oni su provjerili efikasnost blogovske tehnologije. Iznenađeni brzinom dolaska fotografije na njihov kompić, nestali su u sobi, a ja krenuh dalje.
ANTONIJA I MARLENA
Baš kad sam trebao proći željezničku prugi, naišao je neki vlak i zaustavio se nešto dalje. Kad se rampa otvorila, ugledah dvije djevojke i mladića kako prelaze prugu. Zamolih ih za poziranje. Momak nije htio, a djevojke rado prihvatiše.
Poslije sam ih otpratio do njihovih kuća. Antonija, to je ona sa cvijetom, i Marlena zanimale su se za moja hodanja. Pričali smo o književnosti, jer su djevojke očito srednjoškolke. Vole čitati, gledati dokumentarne filmove na TV, družiti se, plesati i, naravno, dečke.
Oko dečki im jedino nisam mogao pomoći, ali sam preporučio Daria, Sadistika i Eugena Vidrića.
Zapisale su ovu adresu i ja se nadam da će obje, i Antonija i Marlena, uskoro postati blogerice.
Što će naročito obveseliti Darija.
|
- 09:13 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
