| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SVE JE MANJE ORAHA, U TRAVI POKRAJ PUTA
Osijek, Livana, Čepin, Vuka... Đakovo.
Čim izađete, pomalo tužni, iz Osijeka evo vas na beskrajno dugom i ravnoj cesti kojom bjesomučno svi jure. Pa i ja. Stisnuo sam gas, ne baš do daske. Sedam kilometara na sat. Tako sve do Vuke, mjesta s oko petstotinjak kuća, udaljenog od hotela Central svega 25 km. Za tu daljinu trebalo mi je dvjestotinjak minuta. Malo sam se zadihao, da ne kažem da sam halapljivo disao; usta i nos nisu moglu udahnuti onoliko zraka koliko mi je trebalo, pa sam disao još i na oči i uši.
RIBETINA ILI KNJIGETINA, PITANJE JE SAD
U ravničarskom dijelu Slavonije sva su naselja ista, bez obzira na to kolika su. Sva su se uzdužila na glavnoj cesti, pa ova više izgleda kao šor nego kao cesta kojom svakih nekoliko sekundi projuri kakav luksuzni automobil ili protutnji neka kamionska krstarica. A da o bučnim traktorima i ne govorim.
U Vuki je, recimo, sve na toj prometnici. I ambulanta, i vatrogasci, i gostionica, i crkva, pa i groblje. Na kojem spomenici bivšim životima kao da broje, umjesto šetača i prolaznika – automobile, teretnjake, traktore, motore i bicikle.
U Vuki sam popio kavu i izazvao u gostionici malu zabunu šćapom. Ne znam zašto, ali mnogi odrasliji misle da je moj šćap ribički, pa me stalno pitaju ima li što. A kod mene uvijek ima nečega. Zato i odgovaram potvrdno. A tada dolazi do zabune. Oni misle da je riječ o ribi, pa traže da pokažem tu sominu, šarančinu, kečigetinu ili štuketinu.
A ja iz ruksaka vadim prilično tešku knjigu Povijest sporta grada Osijeka, koju mi je poklonio Darko Dumančić na jučerašnjim kros utrkama na Hipodromu.
Darko je baš gala tip. Poklonio mi je dragocjenu knjigu, sav sretan što mi daje tako vrijedan dar, a pritom se ispričava jer zna da će moji, ionako pretrpani, ruksaki biti teži.
Kad su gosti gostionice vidjeli knjigetinu rekli su mi da ih zekam i da pokažem ribu, a ja ih tada pitam da mi pokažu ribički štap kojim bi ulovio ribu. Jer ovim mojih šćapom lovim samo knjige.
Nakon toga krene priča o svrhi moga šćapa i o njemu besjeda. Sve završava tako da ne moram platiti kavu. Uglavnom neka zgodna mala krčmarica kaže da kuća časti, a ja odgovaram da bih volio da me ona počasti svojim dražesnim ručicama i ostalim ženskim bogatstvom kojega ima u izobilju, našto svi prasnu u smijeh.
- Vidi starca, vrag jedan...
VESELA DJECA I SUMNJIVI LJUTKO
U Širokom Polju skrenuo sam sa ceste, tamo prema crkvi. Inače volim skretati s glavnog puta. Uvijek na nešto neobično naletim. Kad skrenem u polja, uzbunim fazane, ševe i zekove. Hodate nekom stazom kroz strnište, a svako strnište ima barem jednu stazu, odjednom nešto pokraj vas zaklepeta krilima i ispred vas uzleti kićeni fazan ili uplašena ševa. Kad navikne oči na tu pustoš, počnete uočavati zekove, stonoge, puževe, zmije i drugu zvjerinjad. U daljini vam kroz vidokrug projuri kakvo stado hitrih srnica ili krupnih košuta.
Proteklih se dana iz slavonskih šuma čula ljubavi poj jelena, da ne kažem rika.
I, tako, skrenem s glavne ceste, prođem pokraj osnovne škole i eto me kod crkve. Još nekoliko kuća iza crkve i moram se vratiti.
Kad na cesti iznenađenje: cijeli me jedan razred dočekao kod škole. Prepoznali me, pa su me zaustavili. Ispričali su mi da se stara škola iduće godine ruši, da će dobiti novu osnovnu školu. Mole me da ih uslikam pokraj škole za uspomenu, što i učinih.
Naravno, to sve i ne izgleda tako jednostavno. Ima ljudi koji su budniji od budnih. Tako se pokraj mene i djece zaustavio neki automobil. Vlasnik je otvorio vrata i gledao klince i mene. Zatim me je pitao što radim. Odgovorio sam mu da sam zlatni pješak koji, kao i zlatna ribica, ispunjava želje onome tko ga uhvati. Djeca su me uhvatila, pa im ispunjavam tri želje. Ako bude brz, rekao sam mu, može me uhvatiti za šćap, pa ću i njemu ispuniti želje.
Striček je bio krcat negativnim nabojima, počeo je prijetiti da će on mene provjeriti, nećeš ti samo tako hodati sokacima itd.
Sve su prekinula djeca ubjasnivši ljutku da sam ja Blogomobil itd.
Tip je potom zalupio vratima automobila i otišao rekavši kroz otvoren prozor:
- Još ću ja to provjeriti!
PRELAZIM NA ZIMSKU ISHRANU
Sve je manje oraha, u travi pokraj puta. Taj mi je stih pao napamet dok sam, hodajući ispod oraha duž cijelog mjesta Kušević. Doista, prije samo nekoliko dana, travnjaci ispred kuća bili su puni oraha, a sad sam za ručak jedva nakupio pedesetak komada. Ni voćke mi više nemaju što ponuditi. Dunje još nisu zrele, gdjegdje me na drvetu dočeka koja zrela jabuka, negdje i žuta kruška, a pronađe se i nešto neobranog grožđa.
Jesen je i moram mijenjati jelovnik. Možda me čeka neko ugodno iznenađenje u pušnici. Jer dolaz vrijeme svinjokolje. Pa će procvjetati kobasice, čvarci, šunke, kuleni, a dobro će doći i kruh namazan pravom masti. Na masti razrezan luku, a po svemu se sramežljivo rumeni tucana crvena paprika.
Mljac.
Prilično umoran uđoh u Đakovo. A Đakovo traži novu priču.
Rezultat današnjeg hodanja je izvrstan. Lakši sam za još jedan nokat na nozi. S malog prsta lijeve noge, napustio me, s bolom i tugom, moj dragi mali noktić.
|
- 07:51 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
