| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SVE SU SE JUGOSLAVENSKE TENKOVINE SRUŠILE U OSIJEKU
Priznajte: i duhovito, i mudro, i istinito.
A takvo što ne može izmisliti ama ni jedan političar, to može samo pisac. I to pisac koji se bavio čak i politikom, sve dok se nedavno nije povukao u mirovinu mirnog Aljmaša.
Dakako, riječ je o mome starom prijatelju Ivici Vrkiću, satiričaru, pripovjedaču, novinaru, saborskome zastupniku, glavnom direktoru Hrvatske Svetelevizije i bogtepitaj s čim se sve Vrka nije bavio u svome frkovitom životu.
I naravno da sam mu se javio. Nisam imao njegov telefonski broj, pa sam, raspitujući se okolo, saznao za ulicu u kojoj stanuje, a onda ga našao, pozvonio i – njegovoj ženi ostavio moj broj telefona, pa kad bude mogao da mi se javi.
I javio se svega tri-četiri sata kasnije, kad se vratio iz Baranje.
Ivica se na prošlim izborima kandidirao za gradonačelnika Osijeka. Izgubio je za kojih dvjestotinjak glasova, pa je taj Osječanin odlučio da se povuče u mirovinu, da se bavi svoji književnim radom, da odmara oči na terasi u Aljmašu, odakle se pruža fantastičan pogled na mirni Dunav i svega petstotinjak metara udaljeno od mjesta gdje se čedna i hirovita Drava potpuno predaje bludnome Dunavu.
Sjedimo nas dvojica na terasi i pričamo o svemu i svačemu, jer jedino o svemu i svačemu umijemo pričati. Njegova žena, Zora, kuha ručak, valjda za desetak ljudi, jer Ivica je ovdje vrlo omiljen, pa je kuća uvijek puna prijatelja i putnika.
Vrka se još ne može naviknuti na mir mirovine. Cijeli je život bio vrlo aktivan, pa se i sad jutrom budi i gleda u notes da vidi koje su mu dnevne obveze.
Uvijek se iznenadi kad vidi prazan notes.
Još tamo od 1971. godine, kad je zbog ljubavi prema domovini i oštrom peru bio smiren zajedno s ekipom budućih pravih narodnjaka.
Posljednje radne dane proveo je u Glasu Slavonije i u Belju.
Sad kao onaj Splavar iz Siddarthe, Hermanna Hessea, sjedi na obali rijeke, prima njenu mudrost i europske poruke i prosljeđuje ih dalje.
Još se nije oslobodio peckavog jezika, pa vam za ovu prigodu izdvajam nekoliko njegovih lijepih rečenica, da ne kažem vrlo točnih definicija, da ne kažem lepršave mudrosti.
Drago mi je da ima podršku u supruzi Zori, šarmantnoj dami u onim najljepšim ženskim godinama. Kad si baka, a još si prava žena.
Imaju svoga Antu, živog i žilavog unuka, zbog kojega zacijelo neće završiti u Den Haagu.
IVICA VRKIĆ: HRVATOlomije
• Narodni zastupnici vijećaju stoljećima hoće li letjeti u Peštu, Beč, Beograd ili Bruxelles.
• Mi smo imali svoju Milku prije Švicaraca. Okusili smo je još 1971. i Karađorđevu.
• Ćelije su nam u mozgu.
• Prije su ratovali partizani i ustaše. Sad miruju.
• Kojeg li apsurda! Mi mnogi koji smo rođeni u Jugoslaviji, umrijet ćemo u Hrvatskoj.
• Vratio nam se ban Jelačić na konju. Sad imamo jednog konja više.
• Sanjali smo svoju državu sve dok se nismo probudili.
• Pustio sam mozak na pašu. Sad me vode čobani.
• Tranzicija je prijelazno razdoblje u kojem svatko prelazi svakoga.
• Hodam, dakle ne stojim.
• Sve je u našim rukama što ne pregazimo našim nogama.
• Mislim, dakle propadam.
• U ratu smo stradali od neprijatelja, a u miru od prijatelja.
• U ovoj krčmi nema veresije. Sve za – GOTOVINU.
• Na kraj je ipak kraj.
|
- 12:55 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
