| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
49 LIJEPIH I OPASNIH KILOMETARA
Jučerašnji je put bio pravi melem za dušu, a nije bio loš ni za tabane. Jest da su ceste ravne/ravne, ali svaki korak kao da daje novi pogled; jesen je, dan vedar i topao, boje različite – od onih ljetnih, zelenih, do jesenskih. A i put kao da je nekako mekši, s tepihom od žuta, crvena itd. lišća, rekao bi pjesnik stari...
Šume, polja zrela kukuruza, polja zelene repe, uzorana polja, gustiši, obitelj labudova u rukavcu Drave kod Podravskih Podgajaca, janje na ražnju, konji vrani na nekim pašnjacima, voćnjaci puni rumenih jabuka kao da nestrpljivo čekaju berbu, vinogradi s debelim sočnim grozdovima, žute dunje, još zelene kruške... jesen u Slavoniji je zaista lijepa.
GRANIČNA ŠKOLA
Točno na granici između Svetog Đurađa i Podravskih Podgajevaca izgrađena je veličanstvena osnovna škola. Granica između ta dva naselja ide točno sredinom škole. Jedni su razredi u Sv. Đurađu, a drugi u Podravskim Podgajevcima.
U dijelu škole koji je u Svetom Đurađu pitam jednog klinca odakle je.
- Pa, odavde, kaže, iz Podgajaca... joj, ja sam od tamo, a ovdje u Svetom Đurađu idem samo u školu!
SMRT DOLAZI S LEĐA
Hodam ja tako jednom dugom ravnom cestom, tamo između Gata i Kitišanaca, kad odjednom nešto zviznu u moj šćap, gotovo me gurnu u jarak i odjuri strjelovitom brzinom. Bio je to automobil. Pretjecao je drugi auto, pa se malo zaigrao, udario u moj šćap i za dlaku me promašio. Šćap je odletio pedesetak metara daleko, jedva sam ga našao na livadi.
Hvala na pitanju, meni nije ništa, čak nisam imao vremena ni osjetiti strah.
Hodam lijevom stranom cestom, kako je pravilno. Tako kontroliram promet. Kad je gužva na cesti, skrenem u jarak i sve je O.K. Ni u snu nisam očekivao opasnost s leđa. Tako, ako netko neoprezan naleti na mene, neću ni znati. U to sam se jučer uvjerio. Kad sam postao svjestan što se događa, onaj je automobil bio već daleko, tako da nisam osjetio ni strah.
Ako mi je poslije toga postalo išta jasnije, onda je to da ovim cestama vozači zaista neoprzeno jure nedopuštenom brzinom. Čak sam se i ja kretao brzinom, gdjegdje i do osam kilometara na sat. Cesta je ravna, kao da vas zove da pritisnete gas. Međutim, ovdje su ceste loše. Nisu građene za bjesumučne trke. Zato su ovdje nesreće česte i vrlo teške.
OD PILANE DO GRADA
Što reći o mladom gradu, koji je nastao 1884. godine izgradnjom pilane i nekoliko kuća? Ta pilana i tih nekoliko kuća su povijest Belišća.
Danas je to grad s oko 12.000 stanovnika. Manji dio mještana bavi se poljoprivredom, premda se poljoprivredne površine prostiru na dvije trećine ukupne površine grada. Većina od gotovo tri tisuće zaposlenih radi u negdašnjoj pilani, to jest u industriji papira i ambalaže u tvrtki Belišće d.d. koja je sljednik tvrtke S.H. Gutmann, utemeljitelja industrije i mjesta Belišća. Kažu da je Belišće grad papira i sporta. I to s pravom, jer sportski uspjesi Belišćana mjere se svjetskim i olimpijskim zlatom. Naravno, riječ je o Matiji Ljubeku i belišćanskim kuglačima.
Iz Belišća je, ako niste znali, Sigmund Romberg, glasoviti svjetski skladatelj opereta, mujzikla i glazbenih revija. Zato nije čudo da u Belišću, od samih početaka, njeguje dramsku i glazbenu umjetnost. Dakako, amaterski u Amaterskom kazalištu.
Eto, a sve je počelo s običnom pilanom i nekoliko kuća.
STAR I PRIJATAN GRAD NAŠE PANONIJE
Matija Petar Katančić davno je napisao: Mene je dakle rodilo poštovano Valpovo,/
Star i prijatan grad naše Panonije/ Želim da slavan ostane kroz tisuću godina.
Jest da je Katančića u jednoj polemici jedan drugi Matija, Reljković, Slavonac iz Svinjara, nazvao aždahom sedmoglavom, ali, kad zaboravimo njihove književne svađe, onda ostaje njihovo zaista vrijedno djelo. Zato se valja pokloniti Valpovu i javiti poštovanom Katančiću da je njegovo rodno mjesto bolje nego ikad dosad.
Ima u tom gradu davne kulture.
Ovdje se živjelo još u mlađem kamenom dobu, pa u doba Rima i tako sve do danas. Vlast se mijenjala u burnoj prošlosti, a stanovništvo je radilo i privređivalo. I ostavljalo svojim nasljednicima.
Recimo, valpovački park nastao prije gotovo 200 godina, jedan je od najvrednijih primjera pejzažno-parkovne arhitekture u nas. U njemu raste u mirnom suživotu 144 vrste drveća i ukrasnog grmlja i više od 300 vrsta različitog bilja.. Tu je i dvorac Normann-Prandau, pa župna crkva i kapelica Sv. Roka iz 18. stoljeća
Ta kultura prenijela se i u novo vrijeme. Pogledajte samo glavni trg. To je zapravo pozornica na kojoj se odvija sav život. Kafići, jedan do drugoga u polukrugu. Na ulicama mladost i radost.
U ovim kriznim naftnim vremenima, lijepo je znati da kraj Valpova dobro rade nalazišta nafte koja su povezana u polje Bizovac i polje Štefkovica.
PAS KOJI JE VOLIO SENDVIČE
U Parku prirode na ulazu u Petrijevce htio mi se u hodanju pridružiti jedan zaista lijep pas. Malo sam ga pomazio, dao mu pola svoga sendviča i on se uputio za mnom. Dva sam ga puta vodio natrag, a on se oba puta vraćao.
Treći put sam se poslužio lukavstvom. Odveo sam ga natrag i bacio u grmlje sendvič sa šunkericom. I dok se on u grmlju častio, ja sam zbrisao na drugu stranu ceste, ušao u jedno dvorište i pogledavao na cestu.
Nije ga bilo. Vrag jedan, htio je sendvič, a ne moju ljubav.
A kad sam već kod pasa, evo natpisa s fotografijom. Oštar pas može katkada biti i lav, pa zašto zec katkada ne bi bio vuk, pitam ja svoju virtualnu unučicu Ifu.
JOSIPOVAC
Josipovac je dug kao dug život. Vjerojatno sam zato ovdje susretao najviše staraca, kako pod konac dana i života uživaju u toplom suncu. A nedaleko ovih staraca je Dom, kojeg je izgradio arhitekt Ignac Fischer davne 1914. godine. Dom je humanitarnog tipa koji godišnje primi 120-tero djece do šest godina starosti i 15 majki s djecom.
Naravno djeca ne ostaju ovdje zauvijek. Josipovac godišnje primi 120 – 140 djece, od čega šezdesetak klinaca stigne neposredno iz rodilišta. Tijekom godine, Josipovac zbrine gotovo sve kline: četrdesetak se posvoji, pedesetak se vraća roditeljima, dvadesetak ide na udomiteljstvo, a desetak u specijalizirane ustanove.
Josipovac je osim po svome humanitarnom djelovanju, poznat i kao nalazište prahistorijskog čovjeka, vršnjaka Krapinskog pračovjeka. Ne znam jesu li praljudi iz Krapine posjećivali prahistorijske kolegice i kolege iz Josipovca.
KARAŠICA
Valja znati da je Karašica vrlo važna rijeka za život u ovome kraju.
Nažalost, rijeka Karašica polako umire i pretvara se u baru. To se pokazuje, kako piše biolog Zdravko Pavlović, pojavom organskih vrsta, kao što je barska leća, žuti lokvanj, trska, mrijesnjak, zelene žabe. Naime, Karašica je spora. Ona, kao i ja, nikud ne žuri. A ta sporost, sama po sebi, utječe na to da se pretvara u baru. Kkao što se ja pretvaram u starca. Kad tome dodamo onaj zločesti ljudski faktor, one zle stričeke koji onečišćuju sav okoliš oko sebe, onda se zaista možemo zabrinuti za jednu od najvažnijih slavonskih rijeka.
Nikad ne volim biti u pravu. Zato bih volio, kad je riječ o Karašici, da se varam.
Susreo sam se s Karašicom još kad sam prolazio pokraj Čađavice. Jučer sam je prelazio nekoliko puta, sve dok se nije skrila u Dravi, nešto više Josipovca.
Karašica me kao vjerna ljuba pratila kad sam prolazio kroz Črnkovce, Gat, pokraj Belišća, kroz Valpovo (gdje sam je tri puta prelazio), onda nešto niže u Ladimirevcima i – napokon sam je posljednji put prešao kod Petrijevca.
Ona je otišla dalje svojim koritom, a ja svojom cestom.
Ona se sastala s Dravom, a ja s Osijekom.
|
- 19:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
