| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
NAŠIČKI SUSRETI
- Ovdje, u manjim gradovima i prigradskim naseljima, gdje se svi poznajemo, priča mi slikar Srećko Perković, dok mu pogled pažljivo prati ruku koja slika, živi se život sasvim drukčije nego u velikim gradovima, gdje se ni susjedi ne poznaju. Zato uvijek svi znamo kad se nešto neuobičajeno dogodi. Kao što nam se dogodio, recimo – Zoološki vrt u Našičkom Markovcu. Jesi li bio u Zoou? Ruka mu zastade, a oči me upitno pogledaju.
ZOO ILI PRIČA O JEDNOJ LJUBAVI
Naravno da nisam. Nisam ni znao da u Našicama postoji Zoološki vrt. To priznah prijatelju, a on me uputi prema obitelji Bizik, koju već punih 51 godinu radosno posjećuju sva Našićka djeca, jer u njihovu dvorištu i vrtu mogu uživo vidjeti mnoge životinje.
Da, da... počelo je 1951. godine, od onih prvih kupljenih golubova i zečeva. A onda su kaveze u prostranom dvorištu dobile brojne ptice grabljivice, fazani i plovke.
I tako ljubav prema životinjama preraste u strast. Da bi zadovoljili interes svojih sugrađana i obveselili radoznalu našičku djecu, obitelj Bizik je počela nabavljati i životinje izvan našičkog okruga, zatim izvan hrvatskoga okružja, potom i razne egzotične zvijeri.
Dvorište je postalo premalo, pa je obitelj Bizik proširila životinjske nastambe i na poprilično veliki vrt.
Danas je to popriličan životinjski park. Tu ćete vidjeti mnoge dobro njegovanje životinje: od tigrova do gmazova, od papagaja do orlova, od domaćih lisica i vukova, do američkog grizlija, od naših do afričkih i južnoameričkih zmija, od domaćih koza do australskih klokana...
A, ono što je najzanimljivije, zoološki vrt radi kad god dođete. Vrata su otvorena, a ispred kuće dočekat će vas uvijek ljubazna domaćica i ona šarena ara, papagaj koji je, samo zbog vas, odletio iz križaljke i sletio na granu ispred kuće ljubitelja životinja Bizik.
DANI SLAVONSKE ŠUME
Našičani vole biti originalni. Kad su razmišljali da u svome mjestu ugoste neki od festivala, dugo su promišljali – koji? Neki gradovi imaju festivale zabavne i etno glazbe, neki mode, neki festivale ženske ljepote itd.
A Našičani se dosjetiše i organiziraše festival – Dani slavonske šume.
Jer osim vrijednih ljudi, i golemih obrađenih polja i vinograda, Slavonci su odavno poznati i po šumama.
Priznajte, kad god čujete za hrast, odmah vam padne naum – Slavonija i beskrajne šume u kojima slavonske svinje uživaju u obilnim i debelim žirevima, a ljubitelji šuma u zdravim šetnjama.
Dani hrvatske šume ponovo su oživljeni, u organizaciji Turističke zajednice i ogranka Matice hrvatske iz Našica, 2001. godine. Osnovna namjera festivala je bila da upozori svekoliku našu javnost na prirodoslovnu baštinu, koju su mnogi stoljećima nemilosrdno iskorištavali.
I tako je iz Našica krenula inicijativa za spas hrvatske prirodne baštine.
U sklopu festivala održavaju brojni okrugli stolovi, izložbe slika, fotografija, opreme i lovačkih trofeja. Tu se natječu najbolje drvosječe, gljivari, pčelari, strjeličari, ribiči, lovci... U sklopu festivala organizira se natjecanja u kuhanju čobanca i fiš-paprikaša. Za trajanja Festivala možete upisati čak i u školu jahanja, ako ste jahački nepismeni.
Ove sam godine zakasnio na Festivala svega nekoliko dana. Iduće godine neću. Već sam u svoj podsjetnik upisao: početak rujna 2006. godine – festival Dani slavonske šume u Našicama!
KONCERT BORISA ĆIRE GAŠPARCA
Kad sam se u petak popodne, onako bolestan, vratio s kratke šetnje od sedamnaestak kilometara, koliko ima do zoološkog vrta, jezera Lapovac i natrag, do groblja na kojem sam uz bistu Našičke princeze, Dore Pejačević, stavio rumenu ružu, iznenadio sam se ugledavši, u društvu Srećka Perkoviča, Ćiru Gašparca i njegovu ljupku ženu Lovorku.
- Što ti radiš tu?, izgovorismo uglas.
Objasnio sam Ćiri da sam stigao, evo i do Našica, a on meni reče da navečer ima koncert u sklopu proslave Oslobođenja Našica.
I zaista, navečer na Pejačevićevu prepunom trgu, Ćiro je pjevao gotovo do pola noći.
Ono što je vrijedno zabilježiti, nikome nije smetala njegova pjesma, nitko se nije ni bunio na glasan razglas. A, zapravo, nitko se nije ni mogao buniti, jer su svi izašli na Trg i uživali u pjesmi i druženju. Čak sam i ja, onako bolestan, izašao iz tople postelje, a Ćiro je jednu pjesmu otpjevao u duetu s mojim čuvenim šćapom, što sam i ovjekovječio.
RUKOMETNA ANEGDOTA
Zaboravih reći da su Našice i grad sporta. Naročito rukometa i košarke. Ovih dana održava se košarkaški turnir kadetkinja turnir, pa ću, danas, u nedjelju, pogledati finalnu utakmicu.
A kad sam već kod sporta, prisjetio sam se jednog televizijskog snimanja u sportskoj dvorani Županje. Još je bio rat, po Županji su još padale topovske granate, a mi smo snimali zabavnu emisiju. Štoviše, izravno.
I, dok je tehničko televizijsko osoblje pripremalo pozornicu, Branko Uvodić, za kojeg rekoh da je rođeni Našičanin, reče mi da stanem na rukometni gol. Kao, on će malo isprobati moje golmanske sposobnosti. Dobro, nisam ja neki golman, ali sam mislio da ni Branko nije neki rukometaš.
Vraga nije! Branko je bio odličan rukometaš u Našicama. Štoviše, proricali su mu veliku rukometnu karijeru.
I što da kažem. Nisam obranio ni jednu loptu. Sve su završavale u mreži. Ono što sam upamtio je vjetar koji bi mi udario u lice kad god bi koja Brankova lopta proletjela pokraj moje glave. Vjetar je bio toliko jak da sam se – prehladio.
NOVI BLOGER
Bilo je u Našicama i veselih nesporazuma. U petak popodne reče mi Srećko Perković da su se raspitivali za mene iz Gradskog poglavarstva. Nije važno što sam tog petka bio u Poglavarstvu, što sam razgovarao s gradonačelnikom Rončevićem, što sam upoznao i ugodno družio se s pročelnikom Davorinom Dvoržakom... Ipak se javio netko kome je bilo sumnjnivo moje hodanje sa štapinom i često zastajkivanje da bih fotografirao ovo ili ono.
Naravno, Srećko je začas sve objasnio. Štoviše, uputio me k sumnjalu i ja se nađoh u Eurohercu. Tamo sam upoznao Vanju Prošića, ugodnog mladog čovjeka i šefa ove podružnice. Predstavio sam se kao sumnjiv tip, a on se nasmijao.
- Nisam znao kako da vas upoznam, rekao mi je, pa sam isprovocirao priču, jer sam znao da ćete samo tako doći do mene.
I, tako, riječ po riječ i – uspio sam Vanju uvjeriti da otvori svoj Blog i na njemu objasni sve svoje sumnje glede mene.
Uto stigoše i neki zajednički nam prijatelji i – moj se boravak neočekivano produžio za jedan dan.
Jer sam obećao da ću u nedjelju, to jest danas, doći na rečeni košarkaški turnir.
Evo me, momci, dolazim. I to samo zato što igraju mlade košarkašice!
|
- 08:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
