| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ODRAĐIVANJE STARIH PJEŠAČKIH DUGOVA
Zaista se nisam nadao boljem povratku na cestu od ovoga: jučer sam, u Pitomači, susreo bakicu kako vodi u šetnju trojke. Prvo sam žmirnuo, a onda provjerio jesam li trijezan ili me drži posljednje pijanstvo od prije desetak godina. Štipnuo sam se, za svaki slučaj, ako sam zaspao. Ne, nisam bio mahmuran, nisam zaspao, zaista su trojčeki.
Odmah nakon što sam fotos uputio T-mobilom u pravcu Darija, nazvao me Ljudevit Grgurić-Grga, pa smo malkice prodivanili za Vikendicu, emisiju Drugog programa Radio-Zagreba.
Sad je u Podravini doba berbe duhana. Pokraj mene upravo je prolazio traktor s prikolicom punoj zrelih listova duhana. Grga me pitao bi li rado smotao jednu cigaru, na primjer onakvu kakve motaju na Kubi, a ja, budući da sam prije nekoliko godina prestao i pušiti, rekao sam da bih radije smotao jednu Kubanku, ali sam i za to prestar.
Poslije sam produžio za Viroviticu, a tamo se, u Strossmayerovoj ulici, zaustavio automobil iz kojeg je izašla jedna ljupka dama s kćerkom i sinom.
Udo moj Vidoviti, dama me zaista prepoznala i zaustavila da bih joj dao autogram. Naravno da sam se potpisao na istrgnutom papiru iz teke. Da me je tražila bilo što drugo, onako zbunjen, dao bih joj i onu udnu gitaru ili soma dolara.
Srećom, nije.
Odlučio sam da pravo pješačenje nastavim tek u ponedjeljak, a da se do tada zezam po cestama i stazama naše zemlje ponosne.
Danas sam autobusom otišao u Đurđevac, do Dalibora, budući da sam ovdje ostavio nekoliko nedovršenih poslova.
Prvo, riječ je o dječjem festivalu i o mome dogovoru s Upravom najboljeg dječjeg glazbenog stvaralaštva u nas, pa i šire, da iduće godine nastupe i dvoje Blogera. Sad je to valjalo precizirati, jer počinje školska godina, valja nam, ovdje na Blogu, otvoriti natječaj i izabrati dvoje najboljih. Koji bi, hajde da se tako izrazim, zastupali boje Bloga.
Potom sam morao posjetiti prijateljicu Božicu Jelušić, da joj osobno zahvalim za one divne stihove koje mi je posvetila. Osim toga, valjalo se s Božicom dogovoriti njenu suradnju u akcijama Bloga.
Naravno, Božica je pristala na oba prijedloga, pa ćemo uskoro ovdje obznaniti o čemu je riječ.
Imao sam sreću što je cijela obitelj bila na okupu, pa ovdje imamo prigodu upoznati dosad nepoznat dio života meni najdraže hrvatske književnice. Na fotosima je Božica-supruga, Božica-majka i Božica-baka, budući da su na fotosima muž, kćer i unuk.
Potom slijedi moj život s Daliborom.
Sjeli smo u njegov auto i krenuli prema Hlebinama, jer sam i tamo imao dva nezavršena posla. Nešto sam o tome pisao. Riječ je o hlebinskim slikarima. S njima sam dogovorio suradnju. Neki već imaju ovdje adresu. Sad smo trebali dogovoriti da im Dalibor i Dario urede stranice, odnosno da grafički opremimo, da ne kažem oplemenimo, njihove stranice kako bi mogli svoje radovo dovoljno kvalitetno pokazati ljubiteljima likovne umjetnosti u nas i u svijetu.
Na putu smo se zaustavili kod materININE benzinske crpke, e da bi napojili žedne Daliborove konje.
Ovdje, u Podravini, ljudi vole urediti svoja radna mjesta. Tako su i radnici materININE crpke uredili svoj prostor. Na fotosu se vide seljačka kola, bez konja naravno, što mi je sugeriralo da ova crpka ovdje stoji najmanje tristo godina. Tu su ljudi zaustavljali svoja kola, a motore (konje) punili sijenom i vodom. Kao što ih danas hrane skupim benzinom i još skupljim uljem.
U Hlebinama nas je više nego radosno dočekao kolega bloger Branko Matina, jedan od naših najpoznatijih naivaca. Malo smo pročaskali o suradnji, Dalibor je snimio nekoliko, čini mi se dobrih fotosa (za razliku od mene ili ja). Onda smo dogovorili dolazak Darija, Hala i Dalibora u Hlebine itd.
Potom smo svratili do gospođe Mirjane Generalić, jer sam i njoj ostao nešto dužan. Upoznao sam je s Daliborom i tako se riješio duga. Naime, Dalibor, Dario i Hal će otvoriti galeriju Generalić na Blogu. Naravno, Galeriju će uređivati gospođa Mirjana.
A zašto nema njene fotografije?, čujem li, čujem nečiji glas.
Zato što je dama cijeli dan kosila travu na imanju, pa je nisam htio slikati s još mokrom kosom, ali to će nadoknaditi Dalibor.
I, evo nas na početku nove školske godine.
Svim đacima i đacicama želim sretnu novu školsku godinu. I to s ovim fotografijama najbolje pučke škole u Hrvatskoj, onoj iz Virja. Na fotosu imate snimljene sve podatke, a ja bih rekao da su učenici, koji su školu zaista lijepo uredili, pokazali maštovitost koje se ne bi nitko zastidio. To potvrđuje moju tezu da mladima treba prepustiti inicijativu, jer su vrlo kreativni. Treba im dati samo prostor gdje će moći pokazati mladenačku kreativnost i razigranost. Naravno, i radišnost. Profesori u Virju to znaju, pa nije čudo što je škola proglašena najurednijom itd. školom u Lijepoj našoj.
Meni je to posebno drago, tim više što je i naš Dalibor svoje osnovno znanje stekao baš u ovoj školi. Sad je, doduše, skloniji kleti (vidi sliku) nego školi, ali to neka ne kvari lijepu sliku o našem vrsnom bratu po Blogu.
Dario, molim te upiši mi novih devetnaest kilometara, jer sam toliko danas propješačio.
|
- 23:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
