| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
CESTO, NAJDRAŽA DJEVOJKO, EVO ME!
Dakle, vrlo sam uzbuđen. Za dva-tri sata vraćam se na cestu, pa sav treptim od nekog uzbuđenja. Osjećam se kao dječak koji se priprema na prvi sastanak s dragom djevojčicom. Takav mi je cijeli jučerašnji dan.
Ujutro sam izvadio svoj šćap iz naftalina i krenuo u grad obaviti posljednje pripreme prije nego što ujutro krenem put mirisnog Đurđevca.
I, kao što biva, u gradu sam susreo mnoge prijatelje. Neke sam fotografirao.
Najprije sam u Martićevoj susreo Borisa Mutića, poznatog športskog novinara, u čijem sam domu, tamo u Zagorskim Selima, boravio puna dva sata. Boris me pozvao na kavu. A onda me zamolio da otvorim laptop i pokažem mu slike njegove kurije. Naravno, to sam učinio.
Boris, osim što još radi kao TV komentator, premda je u više nego zasluženoj mirovini, priprema i knjigu o svim zimskim Olimpijadama sa kojih je izvještavao TV gledateljstvo. Pitao me za neke savjete u svezi knjige, sadržaja i načina kako da od svega napravi jedinstvenu priču. Ne znam koliko sam mu pomogao, ali kad smo se pozdravljali bio je zadovoljan.
U Ilici sam susreo drugog TV umirovljenika, koji povremeno još radi – Egona Šoštarića, TV režisera.
Egon i ja se znamo četrdesetak godina. Još od vremena kad je učio zanat kod Antona Martija. I uvijek smo se dobro slagali. Režirao je nekoliko zabavnih emisija po mojim scenarijima.
Sjećam se kad je neke davne godine, još sam bio u prvom braku, došao meni doma. Odveo sam ga u svoju radnu sobu, negdašnju lift-kabinu. Cijelu sam noć pisao scenarij koji bi on režirao. Naravno, dao sam sve od sebe. Čini mi se da mi je to bio jedan od najboljih scenarija.
I, tako, pisali smo scenarij, klopali grah i zekali se.
Poslije smo godinama surađivali, ali taj prvi scenarij za nj nisam zaboravio.
Svratio sam i u Frankopansku, kod Pave, u nadi da ću sresti kojeg prijatelja. Naravno, sreo sam na šank-sceni Nenada Cvetka, izvrsnog glumca. Cvetko se liječio od burno provedene noći.
Zapravo, znao sam da ću ga susresti za šankom, ali sam mislio da će s njim biti, kao jučer, i Filip Šovagović.
Jučer je bio Filipov dan. Nismo se dugo vidjeli, pa smo malo prospikali o mome putovanju. Tada je došla neka žena koja prodaje lažne parfeme. Uspjela je nagovoriti Šovu da kupi dva Bossa. Jedan je bio za Cvetka, a drugi za mene. Tako smo Cvetko i ja postali braća po mirisu.
A Filip se samo smijao. On voli ljudima poklanjati.
Cvetko je jutros zaista mirisao.
Poslije je došao i moj prijatelj Tomislav Palinić, zvan Čošo. Tomislav je završio ekonomski faks još prije rata. Družili smo se tada gotovo svake noći u Pavinoj Karaki. Kad je počeo onaj urnebes 1991. godine, Tomica je, uostalom kao i ja, bio među prvim dragovoljcima. Dogodilo se da se jednom vraćao s ličkog ratišta u kamionu. Padala je gusta kiša, vozač kamiona je zalutao i Tomislav se, zajedno s ostalim našim borcima, našao u nekom srpskom selu. Naravno, Srbi su pripucali. Ranili su Tomislava, a zarobila i njega i njegove prijatelje. I odvezli ih u Knin.
Za sve nas, njegove prijatelje, bio je to veliki šok. I učinili smo sve da ga dobijemo, zajedno s ostalima, iz Knina.
To nam je i uspjelo, a ja sam bio na njegovu dočeku prigodom razmjene.
Tomislav je bio jedva živ. Izubijan, tih i šutljiv, kao da ne vjeruje da me ponovo vidi. Odveo sam ga u ovaj isti lokal, a nakon pića s Brankom, poveo sam ga na histrionsku predstavu, gore na Opatovinu.
Kad smo ušli, predstava je već bila počela.
Ugledavši ga, Zlatko Vitez je prekinuo predstavu i pozvao Tomislava na scenu, objasnivši publici tko je Tomislav Palinić. Dok su mu prepune tribine na Opatovini pljeskali, zajedno sa svim glumcima na sceni, sjećam se, plakao sam. Evo, i sad dok ovo pišem niz lice mi cure suze i zaustavljaju se na brkovima.
Poslije je Tomislav završio u bolnici. Jedva su ga spasili, toliko je bio izubijan.
Potom sam poslom krenuo na Jelačić-plac. I tamo, kojeg li slučaja, susreo Branimira Bošnjaka, našeg privatno doktora književnosti. Baš se jučer vratio s mora i to je bio zaista neočekivan susret. Na brzaka smo dogovorili promociju knjige Alojza Majetića, naše blogovske Bestjelesne druge, negdje oko Osijeka, kad se Bestjelesni Debelly vrati sa Suska.
Naime, Brankova žena, draga mi prijateljica Višnja, izdavač je Majetićeve knjige, a Branko je doktor i za Majetića.
Bilo kako bilo, naći ćemo se negdje oko Osijeka, odakle je Višnja, i promovirat ćemo Majetićevu knjigu.
U kojoj se, nota bene, nalazi i prva prava blog-priča napisana u nas.
Kad sam išao u praonicu rublja, tamo iza Vjesnika, susreo sam još jednog aktivnog umirovljenika i prijatelja – Jovana Hovna, izvrsnog novinara. Žurio je kući. U ruci je nosio ćevapčiće.
Hovan, nažalost, malo piše. Svega jednu kolumnu tjedno u Jutarnjem listu. A zahvaljujući i toj kolumni, prije nekoliko godina proglašen je najboljim novinarom.
Hovan je vrlo duhovit. Njegove tekstove s užitkom čitam, evo, već punih četrdesetak i više godina.
A sad žuri kući. Kaže da mu se ćevapčići ne pokvare. Kupio ih je prije nekoliko sati, ali, u međuvremenu je susreo Gojka Marinkovića, pa su završili na jednom piću.
To jedno piće trajalo je dva-tri sata. A da budem iskren, uopće ne vjerujem da se radilo o samo jednom piću. Bilo je tu i onih nekoliko putnih.
Sad samo još jedna provjera ruksaka i – cesto, najdraža djevojko, evo me!
|
- 02:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
