| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ZVIŽDUK S MILČECA
Dan počinje posjetom majki u bolnici. Danas iznimno nije bilo tako. Najprije sam svratio prijatelju Mladenu Hrkaču, gvardijanu franjevačkog samostana u Dubravi, da mu čestitam blagdan Velike Gospe. Fra Mladen je imao puno posla, pa smo se samo pozdravili i brzo se razišli, svaki svojim poslom.
Poslije bolnice uputio sam se prema Podsljemenskom Zagrebu, tamo pokraj Policijske akademije u Dubravi.
I, gotovo na prvom koraku imao sam što vidjeti. Dvije ljupke dame na jutarnjem jahanju. Gospođa Iskra, dama u najboljim godinama, dakle nešto mlađa od mene, kaska u krugu na omanjem zelenku. Dama je prilično blagoglagoljiva, pa se upušta u pravi pravcati verbalni dvoboj sa mnom. Kao vrsna kaubojka brzo je potezala rečenice, ali moje su riječi, premda sam ih upotrijebio znatno manje od ljupke dame, bile učinkovitije, pa se gospođa Iskra ipak prepustila mome Sonyju Ericssonu. I tako je nastala ova povijesna fotografija. Inače, gospođa se složila sa mnom da je vrijeme radosnog prepuštanja snažnim muškim željama prošlo.
- Sad, kad me to ne mori, imam puno više vremena, rekla je. Kupit ću si stado konja, ugradit ih u kombi i krenuti na putovanje. Uvijek sam voljela putovati, pa ću se prepustiti toj ljubavi.
Malo dalje od Iskre, na rasnoj kobili jahala je mlađa ljupka dama, Leonara. Mislio sam da je to ime s tipfelerom, pa joj rekoh za damu Edgara Poea, u pjesmi Gavran.
- O, ne, rekoše gotovo uglas Leonara i prijatelj gazde Škole jahanja, u Gavranu je Leonora, a meni (njoj) je tata dao ime Leonara. Čudno ime, ali ja ga volim, kao što volim i jahanje.
Uskoro nam se pridružio i gazda Branko. Po njegovu hodu vidim da je preživio moždani udar. Branko teško hoda, a ni desna ruka mu baš nije jako pokretna. Gazda Branko priča mi da je jedva preživio prije godinu i šest mjeseci. Ja mu tada ispričam priču o knjizi pokojnoga prijatelja, književnika Rasima Filipovića - Doviđenja smrti. Rasim je imao tako težak moždani udar da je u jednom trenutku čak i umro. Liječnici su ga izvukli, ali ostao je totalno uzet. I dijagnoza je bila da će takav ostati cijeli život. Međutim, Rasim se nije dao. Upornim vježbanjem pobijedio je bolest. Viđali smo ga poslije godinama kako trči savskim nasipom, kako razbija led na Bundeku i kupa se, kako vježba kao pravi športaš. Ja sam bio u prilično dobrim odnosima sa starim piscem, pa sam mu se često znao pridružiti u njegovim šetnjama. I kroz razgovor saznao mnogo toga što nisam našao u njegovim knjigama ili kazališnim djelima. Znao je reći da će umrijeti, zdrav, od strarosti. Tako je i bilo. Umro je trideset godina nakon što je prvi puta umro.
Gazda Branko pažljivo je saslušao tu priču. I, koliko sam vidio, nije daleko dan kad će Branko uzjahati jednog od svojih konja. Mornari kažu da se mora ploviti, ja velim da se mora hodati, a Branko ima svoju maksimu. Kaže:
- Svaka čast mornarima i vama, ali - jahati se mora!
Zapravo, sve ove priče ulaze u temu današnjega naslova. Jer sam, hodajući Bukovačkom cestom pažljivo zavirivao u dvorišta, e ne bi li ugledao prijatelja Milčeca.
Zvonka Milčeca, kolegu novinara i književnika koji je, u brojnim knjigama, ispisao najljepše stranice o Zagrebu. Milčec je odnedavno i naš kolega, jer je uz pomoć Darijevu otvorio bukovac.blog.hr. Doduše, osim pozdrava još ništa nije napisao, ali mi je obećao da će uskoro objaviti nekoliko priča iz svoje nove knjige – Seniori.
A zašto sam zavirivao u dvorišta? Zato što odavno nisam bio kod Milčeca na Bukovcu, a čuo sam da je na mjestu stare kuće izgradio novu.
I sva sreća da sam zavirivao, jer sam ga i vidio. Najprije mi se učinilo da vidim Zlatka Crnkovića, prevoditelja i svojedobno sjajnog urednika u Znanju. S leđa su slični, s dugom sijedom kosom, koja im raste iza vrlo dugog i vrlo širokog čela.
Milčec je s metlom u ruci meo dvorište ispred kuće. Htio sam ga iznenaditi, ali su me otkrili njegovi psi. Ipak, fotografirao sam ga s metlom u ruci, a njegova žena rekla je da se uvijek netko nađe da ga slika s metlom u ruci. Tako je bilo i prije desetak godina, pa izgleda da on non stop čisti dvorište metlom, a to nije točno.
- Ovo mu je drugi put, a ti si baš sada naišao, rekla mi je Verica u kuhinji dok je završavala nedjeljni ručak.
Zvonko mi je pokazao kuću. I, mogu vam reći da je kuća prva liga. Prava američka, s mnoštvo lijepih i svrsishodnim prostorijama. Ne znam gdje je ljepše. U kuhinji koja odiše čistoćom, Milčecovoj radnoj sobi, dnevnom boravku, drugom dnevnom boravku u kojem je televizor i ogroman prozor-vrata prema vrlo urednom dvorištu.
Milčec kaže da najviše voli boraviti u svojoj radnoj sobi ili u fotelji ispred televizora.
- Uđem ovdje, kaže, ugasim televizor, i uživam u slikama svojih brojnih prijatelja slikara. To je moj svakodnevni TV program.
A na zidovima njegove kuće mogu su vidjeti umjetnine brojnih majstora palete. Među njima je i velika slika našeg zajedničkog prijatelja – Bestjelesnog De Bellyja, oliti Alojzija Majetića!
Milčec mi je poklonio knjigu Fakat Zagreb, a ja sam u znak zahvalnosti napravio zanimljivu fotografiju, koju ćete moći vidjeti kad Dario uštima Blog.
Sjeli smo za stol u dvorištu i, naravno, odmah nazvali Majetića, što je sušačkog bestjelesnog morskog vuka obradovalo. Gotovo se kroz telefonske bezžične žice provukao do nas. Srećom, prekinuli smo telefonsko druženje, pa nam je prijatelj ostao negdje na pola puta između Siska i Zagreba. Možda baš u rodnim Delnicama.
Milčec je pun zanimljivih podataka o Zagrebu, a pravim biserčićima o Bukovcu. Njegov stanarski put kreće se iz Jazbina, Bukovca, zatim se preselio na Kvatrić, onda u Masarykovu, u Prolaz Balkan-kina, da bi se vratio mirisima djetinjstva, na voljeni Bukovec. Ili kako sam taj dio Zagreba nazvao – Milčekovo.
Ne bih ovdje pisao o onome što mi je sočno ispričao, ali ne mogu ne spomenuti odnos Bukovca i obližnjih Remeta. Naime, danas je u Remetama veliko prošćenje, pa mi je ispričao da se Bukovec i Remete nikad nisu podnosili. Remete je starije od Bukovca, ali Bukovčani su oni koji su davali duhovnu vrijednostr svojim susjedima. Čak je i današnji župnik u glasovitoj remetskoj crkvi – Milčecov susjed, Bukovčan.
Milčecovi su me zadržali na ručku. Verica je skuhala sjajnu juhicu i tjesteninu s morskim plodovima. Sve je vrlo ukusno, ali mene je posebno oduševila zelena salata s friškim krastavcima. Zato gospođi poklanjam mirisnu žutu ružu, pa molim Darija da uz ovaj dio teksta stavi fotografiju ruže.
Na rastanku Milčec mi je rekao da redovito prati putove blogomilske.
- Katkada te čitam i kao lijek. Naime, kad me uhvati depresija ne pijem lijekove, nego putujem zajedno s tobom. A, zapravo, ja bih trebao hodati, a ti čitati moje putopise. Ovaj tvoj šćap već je ušao u zagrebačku legendu, budući da sam pisao o Blogu, De Bellom, tebi i tvome šćapu u mojoj redovnoj Jutarnjoj kolumni. Taj se tekst nalazi i u mojoj novoj knjizi, Seniori, koja je već u tiskari.
Obećao sam Zvonku da ću kao KemoTerapija napisati kritiku te knjige. I već se vidim kako je hvalim, tražeći riječi i rečenice koje će biti dostojne Milčecvove knjige.
Milčec me baš raznježio. Krenuo sam dalje stazama njegova djetinjstva, kroz Bukovec, Remete, Kameniti stol i sve dolje do Gračanske ceste, gdje sam završio na tramvajskoj stanici. Više se nije moglo.
|
- 08:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
