| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OD VELIKE MLAKE DO SVETE KLARE
Oko Zagreba je more jezera, nastalih vađenjem šljunka. Od Čiča, preko Lomnice, tamo do Zaprešića. Jarun nisam spomenuo, jer je voda Jaruna nešto drukčija od one vode u jezeru Čiče ili tamo u Donjoj Lomnici. Tamo je voda blago zelena, neki tankoćutniji od mene rekli bi- mehko zelena. Naravno, i čista. Toliko čista da se moj šćap strmopizdio pravo u plićak, čim je ugledao veliku mehko-zelenu površinu kod Lomnice. U plićak zato što ne zna plivati. Tako sam ga uspio spasiti, jer ne znam što bi se dogodilo da je upao u zelenu dubinu.
U Lomnici vrtovi prepuni voća, pa sam se osvježio kruškama, jabukama i plavojkama od šljiva.
Ono što je zanimljivo, odavde do Siska, su prekrasne drvene kuće. Raznih oblika. Na fotografijama možete zapaziti maštovitost majstora koji su gradili te drvene kuće. Ima onih jednostavnih, ali ima katnica, pa i onih koje izgledaju kao dvorci.
Kanal Sava – Odra – Sava nema vode. Ali ima mnoštvo vrba, topola, različitog grmlja i vrlo sočne trave. Kad vidite to gastronomsko bogatstvo i raznolikost, pravi raj za krave, ovce, koze i konje, bude vam žao kad na svome putu sretnete samo jednog čiču koju na štrangi vodi kravu. Bolje je reći da krava vodi njega. Jer krava je mlada, zdrava i jaka, a čiča jedva da stoji na nogama. I kako god krava mahne glavom, moj se čiča zaglavinja i jedva ostane na nogama. Ali, hvali se da doma ima još četiri krave. Pitam ga zašto i njih nije izveo, a on se vragoljasto nasmije i kaže da ni s ovom ne može izaći na kraj.
- Pa zar vi ne vidite, mladi čovječe, što mi ova krava radi. Krene gore, ja za njom. I kad se ona smiri, smirim se i ja, ali ne za dugo. Ona dolje, povuče i mene, Lijevo, desno, kak da je pijana i ne zna kam bi. Valjda joj se svugdje trava čini bolja od one koja je pred njom. Još bu mi krepala od gladi, kak Buridanov magarac.
S druge strane kanala, nedaleko od fantastičnog dvorca Lukavec, stoji naselje napravljeno od svih vrsta građevinskog materijala. Skrenuh prema tom arhitektoničkom čudu. Naravno, to je grad Roma, hoću reći ovdje žive Romi.
Ispred improviziranih kuća od lima, kartonskih kutija, starih cigli, polupanih crijepova, betonskih ploča, drva i svakakvih čuda, parkirano je desetak automobila, mahom neregistriranih olupina. Između njih, jedan pravi registrirani mercedes. Vidio sam svega dvoje djece.
Ali kad sam došao do sredine naselja, odjednom su na mene zalajali brojni đukci, svih pasmina. Tamo je i jedan mali invalid-kuštravac na tri noge. Negdje je izgubio lijevu stražnju nogicu. On najžešće laje. Poslije pasa, iz naselja su odjednom nahrupila brojna djeca. A za njima dvije žene i jedan mladi čovjek. U to je stigao i neki kombi i bilo je veselo.
Psi laju, djeca hoće da im poklonim jedan mobitel i svakom po deset kuna. Kažem im: Eno vam Jadranke Kosor, onda će vam pokloniti i mobitele i kompjutore! Žene me ljubazno tješe da mi psi neće ništa, to su ciganski psi, oni ne grizu, oni samo laju, a onaj mladi čovjek stoji kraj kombija i nešto tumači ljudima u njemu.
Dvorac Lukavec je zatvoren. Šteta.
U Lukavcu sam susreo novog šerifa. Jaše na lijepoj kobili. Naravno, nije sam. S njim je njegov pomoćnik na biciklu. Zajedno su strah i trepet Lukavca. Svi stranci moraju ostaviti njima oružje i ostale opasne stvari. Momci su zaključili da moja tehnika nije opasna. A kad sam ih fotografirao, odjurili su kući. Šerif je rekao da će sliku odmah otprintati i staviti je u na svim prilazima naselju.
- A što će pisati, pitam.
- Pisat će: ostavite svu lukavost vi koji ulazite u Lukavec!
Malo dalje, tri nešto starija dječaka zabavljaju se jednim mladim golubom. Mladog golupčića drži u ruci njegov gazda Boris Pavišić. Kažem mu da je bolje golub u ruci, nego vrabac na grani, na što se nasmijao i rekao da će tu novu poslovicu upamtiti. Boris uzgaja golubove i zečeve. Odveo me u dvorište svoje kuće i otvorio golubinjak. Za čas se krov ispunio golubovima svih vrsta. Boris se slikao sa svojim ljubimcem. Poslije je otišao u šupu i donio zeca, gotovo većeg od sebe.
Njegov prijatelj Damir Fiolić više drži do motora. Kaže da uzgaja motor-kotače, gume, felge, žbice siceve itd.
Najmlađi, Filip Lešćan, kaže da više voli djevojke.
- Pa kako prolaziš s njima, pitam.
- Zasad nikako, ali kad porastem, e... vidjet ćemo tko je gazda u Lukavcu i šire, nasmijao se.
Oko Zagreba, već sam prije napisao, izgrađeno je bezbroj staklenika. Evo još jednoga. U njemu radi cijela obitelj. Zasad ovdje cvate i raste beskrajna bjelina i najlon, ali već su posijali krastavce. Pozvali su da dođem na berbu za mjesec dana.
- Vidjet ćete krastavce kakve niste vidjeli, rekao je glava obitelji.
Baš me zanima kakve to krastavce još nisam vidio.
Tu me već uhvatio umor. Težak neki dan, pun vlage i sunca. Zato sam skrenuo s puta i uputio se prema Hrašću, Maloj Mlaki, Čehu i Svetoj Klari.
A doma opet problemi s dragom bolesnicom. Zato danas, a vjerojatno ni sutra neću moći nikamo.
|
- 18:24 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
