| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
U KANDŽAMA GENERALIĆEVA PIJEVCA
A gdi su ti Molve, nafta, naftovodi? Dočepao si se tih naivnih naivaca iz najnaivnijih Hlebina, pa gariš od kuće do kuće ka seoska luda, govorim sam sebi dok se vraćam kasno iz Hlebina, pun dobrih vibracija i praznih baterija, a da ne govorim o živcima koji su mi dobrano načeti jer u Hlebinama – Mađarska VIP služba, pa nit ja mogu nekoga zvati, nit se mene može dobiti na mobitel.
Znam, znam, Madžarska, kako se nekad pisalo, je dosta sjevernije, ali imaju jači domet, budući da ovdje baš i ne funkcionira VIP. Jedva čekam da dođe Dario i donese novu karticu, T-Mobile. Alaj ću onda pičiti i iz Budimpešte, ako bude bilo potrebno.
Otići ću ja u Molve, naravno da hoću, ali nisam mogao izaći iz Hlebina.
Doista sam išao od kuće do kuće, tamo od jednog kraja Hlebina, gdje stanuje slikar Zlatko Kolarek, do drugoga kraja Hlebina gdje svoja platna i stakla oslikava vrsna naivka Željka Tropšek.
Budući da sam u ranoj mladosti udaren mokrom krpom po glavi, volim umjetnost, pa sam se u svakom stvaralačkom ambijentu izvornih slikara glasovite Hlebinske škole zadržao tek toliko da vidim što rade, da razgledam nove i one stare slike koje još, iz bilo kojih razloga, nisu prodali.
U poslanim fotografijama nema reda. Nema zato što veze nisu funkcionirale.
Dakle, Zlatko Kolarek nije bio doma. U Koprivnici je, radi.
Nije valjda došlo je doba da se od naivnog slikarstva ne može živjeti?
Upoznao sam njegove sinove, Marka i Antonija, te njihova djeda Franju. Vidio sam prostor u kojem slikar radi, fotografirao najnoviji, još nezavršen likovni uradak, a onda mobitelnuo sinove s njima najdražom slikom.
Potom sam posjetio Zlatkova brata, Željka Kolareka. Ni njega nije bio doma. Bila mu je kćerka Monika, prekrasna i vrlo stidljiva curica. Mislio sam da ima trinaest godina, a njoj je već devetnaest. Sjajno izgleda, nema dečka (izvrsna prilika za našeg Darija), a pokazala mi je sjajnu sliku koju joj je otac poklonio za osamnaesti rođendan.
I da nije onako lijepa, prelijepa, oženio bih je zbog slike.
Ali, prava avantura počinje tek kad sam upoznao slikara Branka Matina. Stajao je u dvorištu sa ženom, djetetom i slikaricom Ljerkom Tropšek kad sam naišao. I odmah smo se skompali. Objasnio sam mu tko sam i što i počelo je veselo blogersko druženje. Naime, slikarima u Hlebine nedavno je stigao neki mladić i obećao da će im urediti WEB stranice. A to bi bormeč, kažu, i naplatio dobrano.
E, onda sam im ja objasnio što je Blog.
Onako, drito konjski, u glavu!
Gledali su zabezeknuto. I, dok je njegova žena kuhala kavu, ja sam mu otvorio blog s adresom matina. To je gledala slikarica Ljerka, pa je otišla doma i učinila isto.
Poslije sam obišao galeriju u Hlebinama, dom sjajnog slikara Vladimira Dolenca, a prava je svečanost nastala u slikarskoj (moram je tako nazvati) autonomnoj pokrajini Generalić. To je ogroman prostor (ne vidiš mu kraja, tamo u daljini s nebom se spaja), znalački uređen. Gospođa Mirjana, s kojom me je upoznao Josip Generalić, prije nekoliko godina u Koprivnici, pokazala mi je najprije preuređenu kuću majstora Ivana Generalića, rodonačelnika hrvatske naive (dakako, zaslugom Hegedušića i pokretu Zemlja, ali najviše njegovim nevjerojatnim talentom).
Ta slikarska Republika je neopisiva.
Evo vam slike, pa gledajte.
Gospođa Mirjana otvorit će ovih dana Blog pod imenom Galerija Generalić, pa ćete svakodnevno imati prigodu uživati u tom svojevrsnom hramu naive, u svakom pogledu. Od ogromnog i izvrsno organiziranog prostora, s njegovanom travom i brojnim voćkama, do vrta u kojem sve uspijeva, jer onaj tko se brine u vrtu em zna, em voli taj posao, do Muzeja oca, do Muzeja sina, do Muzeja starih obrtnih alatki, do plugova, do žlica, posteljine, kreveta, do znalački uređenih različitih soba; u jednu riječ; taj dvorac hrvatske naive zaista vrijedi posjetiti.
Mirjana, hvala na gostoprimstvu.
A to me gostoprimstvo podsjetilo na davno gostoprimstvo Ivana Generalića.
Jednom nas je pozvao da igramo nogomet protiv njegovih Hlebinaca. Ja sam tada bio selektor i kapetan vrlo respektabilne momčadi sastavljene od poznatih glumaca, pjevača, novinara i književnika.
Generalić nas je dočekao u staroj kući i priredio nam prave bakanalije. Bilo je tu hrane i pića da smo gotovo popucali od sitosti i pitosti.
I upravo kad smo nemoćni htjeli prileći, Generalić nas je pozvao, jer je bilo vrijeme za utakmicu.
Možete misliti kako smo igrali! Prvo poluvrijeme primili smo pet komada. Ni jedan od mojih igrača nije izdržao na terenu duže od pet minuta. Nismo mogli trčati, udariti loptu... ma katastrofa.
U drugom smo poluvremenu malo došli sebi. Svejedno smo utakmicu izgubili 6 : 4, a Ivan Generalić je posvuda procvjetao od sreće.
Poslije me zafrkavao da više kuži nogomet od mene, ali da zato moji igrači, skupa sa mnom, bolje kuže meso odojka, pohane batke i sve ostalo čime nas je ponudio.
- Znaš, mi smo ti ovdje, doma, nepobjedivi. Tu bismo tukli i prvake svijeta, jer ja sam najbolji nogometni izbornik na svijetu!
Imam ja i nekih uspomena s Josipom, ali to su bila vesela mladenačka druženja u Gradskoj kavani u Zagrebu. Alfons Vučer je svirao, a mi smo se nastojali svidjeti lijepim djevojkama, što nam je katkada i uspijevalo.
Šetnju, od svega tri kilometra, završio sam oko sedamnaest sati u kući Ljerke Tropšek..
Eh, što ti je umjetnost.
A Molve? Dobro, dobro... nisam zaboravio. Odmolvat ću i do tog emirata!
|
- 23:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
