| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
PUBERTETSKA PRIČA
Nikad neću zaboraviti davnu nogometnu utakmicu između Varteksa i Hajduka u polufinalnu negdašnjeg Kupa Maršala Tita. U to sam doba bio u jednom od svojih brojnih puberteta, dakle zaljubljen i vidovit. Dakako, navijao sam za Varteks, jer sam lokal patriot. Naime u to doba nisam izlazio iz lokala. Šalim se. Moja ljubav bijaše bila Varaždinka, a odavno je poznata ona narodna: odakle ti je žena, odatle si i ti. (Zato sam valjda ovakav - odasvud!)
Bilo kako bilo, Varteks je pobijedio i ja sam slavio. Ni danas mi nije jasno što imam slaviti tuđe pobjede, ali tako mu je to.
I sad dolazimo do teme. Žan Miljenović. Jedan od najboljih igrača Varteksa u ono doba. Oženio je prijateljicu moje žene. A muž prijateljice moje žene i moj je muž, pardon, prijatelj. Naime, stari je Tkalčec, Žanov punac, imao tri kćeri. Tri sestre. Kao u Čehova. Ili varaždinskog Čehova sa k – Čehoka. Elzu, Zlatu i Zdenku. Žan voli sredinu, pa je oženio Zlatu. Kapa, također igrač Varteksa – Kapustić, oženio je malu vragoljastu Zdenkicu, a Elza se udala za Zagrebačku banku.
I nas smo se dvojica skompali. Malo mineralne, malo vina. Onda malo vina, pa malo mineralne. Između koji čvarak ili domaći špek.
Unaprijed smo slavili pobjedu Varteksa nad Vardarom. Pokazalo se da ne valja unaprijed slaviti, jer su neki sve učinili da Varteks ne bude pobjednik. Žana je pozvalo u vojsku, a još im dva igrača kaznilo. I Varteks je izgubio.
Poslije sam se rastao od žene, ali nisam od prijatelja. I kad god dođem u Varaždin, javim mu se.
Tako je bilo i ovih dana.
Zaboravio sam reći da Žan ima sina, Dadeka, vršnjaka moje Nataše.
E, taj je sin, onda kad je zagrmilo 1991. otišao u rat. S Pumama je obišao sva ratišta. I zaradio čin časnika, čini mi se, poručnika. U Varaždinu ga znaju kao Bronksa, ali ja na taj nadimak ne pristajem. On je za mene uvijek mali Dado.
Nismo se vidjeli godinama, pa nam je Žanova žena, Zlata, narezala malo suhomesnatih delicija, skuhala jaja i počastila nas s mineralnom. Naime, mi smo u godinama kad smo ostali kod 50 % navika. Dakle, mineralna bez vina. Čvarci bez špeka. Žena bez seksa.
Priključio nam se Dado i razvila se lijepa priča o prošlosti i prošlosti. Ljudi, kad se nađu rijetko razgovaraju o budućnosti. A mene zanima Dadekova budućnost. Naime, Dado više nije profesionalni vojnik, sad je u mirovini. Žan se šali da primaju tri mirovine, a to je kao jedna osrednja plaća. A ja bih volio da se Dado primi nekog posla. Jebeš mirovinu u tim godinama! Žan, premda u mirovini radi. Trenira juniore varaždinske Slobode.
- Čuj, veli, vrijeme mi, čini se, prolazi korisnije. A i klinci buju dobri nogometaši. Imam im kaj pokazati, ne.
Ne razgovaramo o ratu, u kojemu smo bili i Dado i ja, jer kao da danas nije popularno razgovarati o danima kad smo branili i obranili svoju domovinu.
Družili smo se cijelo popodne. A potom otišli na igralište Varteksa, gdje smo sreli ondašnjeg golmana Jureca. I opet krenusmo u one kasne šezdesete godine. Htjeli smo odigrati utakmicu na dva mala gola, ali smo se zadržali na dvije male mineralne, a Jurec na pivu.
Navečer sam se jedva vratio u ovo doba. Kad ono – kiša.
A od puberteta je ostala samo ova mala priča.
|
- 17:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
