| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
JA NISAM VARAŽDINEC, ALI JESAM
Ima, tako, nekih gradova koji vam naprosto prirastu uza srce, a da ni sami ne znate zašto. Meni je jedan od takvih gradova Varaždin. Zato nije ni čudo što sam se žurio što prije doći. Toliko sam se žurio da sam prežurio. Kad sam bio desetak kilometara do Varaždina, odjednom sam stao. Više nisam mogao dalje. Bilo je to u Maruševcu. Srećom, tamo se našao neki motel i tamo se izvrnuh. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi – zamor materijala, ako je ono od čega sam sazdan uopće nekakav materijal.
Bio sam toliko umoran da čak nisam stigao ništa ni pisati. Već sam objasnio da imam nekih zaostataka. Budući da lako pišem, te sam zaostatke namjeravao vrlo brzo objelodaniti. A nisam.
IVANA LAJTMAN
Jučer ujutro jedva stigoh do Varaždina. Za tih desetak kilometara trebalo mi je gotovo pet sati. Doduše, znao sam i gdjegdje stati, popiti kavu, popričati s ljudima, zabilježiti to što pričam u notes, ali – pet sati!
A na ulazu u Varaždin morao sam stati. Naime, tamo me čekala gospođa Ivana Lajtman. Reče mi da me čeka još od jučer. Da mi je pripremila okrjepu. Što sam mogao, nego sam sjeo za stol u dvorištu. Gospođa je pred mene iznijela friške čvarke, sir, nekakve nareske... I skuhala mi je kavu.
Čvarci su bili izvrsni, prhki i dovoljno slani. Malo popričasmo o njenom životu. Kaže da je imala tešku prometnu nesreću, pregazil me je pijanac, jedva sam preživjela, čini mi se kao da sam došla iz drugog svijeta. Rekla mi je da prati ovo moje hodanje od prvoga dana. Kad smo se iskomplimentirali, krenuh.
KAMIONDŽIJA - TERORIST
Putem sam razmišljao i o pijanim vozačima. Zaista vas ne mislim opterećivati tom temom, ali ima vozača koji su za volanom luđaci. Mene je tog jutra jedan luđak htio pregaziti nekom kamiončinom. Bijah prešao cestu da nešto snimim. I dok sam gledao što i kako da snimim izložen mladi luk ispred kuće, osjetih kao neku opasnost. Bio sam na rubu ceste, tamo mi se zaista ništa nije moglo dogoditi, mislio sam, ali svejedno sam brzo zakoračio u jarak. Tek što sam to učinio, pokraj mene je, projurio neki kamion. Kotačima je prešao preko ruba kolnika i da se nisam sklonio danas bih vam pisao negdje iz Svemira.
GRAD OD LJUDI I ZA LJUDE
Kad god bih došao u Varaždin, mislio sam da grad ne može biti ljepši.
I uvijek se iznenadim nekim novim lijepim detaljima. Kćerka mi je oduševljena što sam snimio onu cvijetnu patku, recimo.
Dobro, i mi Zagrepčani volimo svoj grad, ali nas je previše, a mnogi i ne znaju kako se svoj grad treba voljeti.
Varaždinci to zaista znaju. Ovdje idete od kuće do kuće i čitate povijest grada, zgrada i ljudi koji su živjeli u tim lijepim i obnovljenim kućama. Jest da su tu danas smještene neke institucije, ali one moraju brinuti o tome da sačuvaju povijesnu patinu prostora u kojem obitavaju.
Mi to u Zagrebu nemamo. O, da, imamo i puno više spomen-ploča i svega drugog, ali to nije to.
Varaždinske su spomen-ploče male i čiste. Morate ih uočiti. Napravljene su tako kao da govore – dođite, ovdje vas čeka nešto što niste znali, ovdje vas radosno čekaju ljudi koji bi vas se skromno predstavili.
Pitam se, pitam, kako će izgledati spomen ploća na golemoj kući u kojoj sad živi moj prijatelj Alojz Majetić.
Znam gdje je živio i umro Lojzek Majer, tamo u novom Zagrebu, ali ne znam ima li tamo neka spomen ploča osvijetljena, recimo, blijedom svjetlošću one njegove starinske plinske laterne. Itd.
BLOGERI KONAC KRASE
Kad sam se smjestio, otvorio sam kompjutor i tamo zatekao poruku varaždinskih blogera. Ostavili su mi broj telefona i javih im se. Dogovorismo čvenk u 19 sati u mome prebivalištu. Naravno, momci su bili točni, nazvali me i ja se spustih dolje u gostionicu.
Tamo su u čošku sjedila četiri mladića. Sjedoh za drugi stol, naručih kavu i mineralnu. Oni su se nešto došaptavali i jedan mi priđe.
Tako upoznah četiri mlada blogera. Već mi je dosadilo govoriti da su pravi, da su zgodni i tralalala, mogao bi netko pomisliti da sam stara pederčina, a nisam.
Ja doista nisam upoznao nijednog starog Blogera. Osim Majetića, ali on je samo po godinama star. Zato se i nazvao Bestjelesnom. Htio je naglasiti da... no, nije važno što je htio De Belly, ali on definitivno nije star.
Provedoh s momcima, Bojanom Paučom, Dejanom Bukovićem, Danijelom Bezjakom i Vlatkom Andrijaševićem vrlo ugodno vrijeme. Pričali smo o svemu i svačemu i, i to mi je glupo svaki put naglašavati, momci su me iznenadili svojom zrelošću. Naravno, studiraju. Naravno, nemaju para. Naravno, jedva su skucali za moju kavu i mineralnu. Naravno da sam i ja njih počastio. Ali ono prebiranje po džepovima da se skupi 35 kuna, koliko je stajala runda u kojoj je bilo i moje piće, nikad neću zaboraviti. Tako smo i mi kao mladići radili.
Momci su mi zaista učinili čast i ja im se ovim putem zahvaljujem. Neka ih stigne moja čuvena kletva: Dabogda vam cijeli život bio lijep i radostan, kao ono vrijeme koje ste mi posvetili.
|
- 17:25 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
