| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
TEKST SA ŽLIČICOM VEGETE
Ni danas mi se uopće nije radilo, to jest hodalo. Nekako, kao da sam još u onom filmu iz Vukovara.
Ili mi se svidjelo što sam se, poslije toliko vremena opet vozio. I one razdaljine koje inače pješačim satima, prolazio za svega dvadesetak minuta, zahvaljujući Željeznom konju, kako bi se slikovito izrazio Bik Koji Se Vozi.
Zato mi se nije previše hodalo. Ipak, uključio sam GPS i krenuo u laganu šetnju Koprivnicom u nadi da ću naletjeti na nekog od blogera. Naletio sam na Podravku. Pa kad sam već tu, pomislih, hajde da vidimo što tamo ima novoga, budući da je prošlo barem trideset i više godina od onih dana kad sam o Koprivnici pisao panegirike pod naslovom GAŽI, GAŽI, SRCE NAŠE, to jest Srce Podravkino.
Bilo kako bilo, baš i nisam bio zadovoljan što ću morati kontaktirati s nekakvim uredom za odnose s javnošću. K vragu i odnosi i odnošaji, mislio sam, čekajući kod glavne porte. I baš kad sam se mislio povuči, eto ti dvije dame i jednoga gospodina.
Nije loše za početak, pomislio sam i – nisam požalio.
Najprije, dame su uvijek dame i moja sklonost prema njima zaista nema granica. Osobito ako su ljupke kao što su Katarina i Ines.
I još ako je gospodin zaista gospodin, kao što je to Mario, pa vas prvom rečenicom obori su nogu, jer zna sve o vama, a kad netko nešto zna o nama, onda smo mi puni sebe, pa si u mislima pjevamo – paune moj!
I tako je Podravkin odbor za doček Blogomobila u meni od prve pobudio poštovanje. Jer nije šala kad vas dočeka voditeljica protokola, što je radno mjesto ljupke Katarine Sitarić, k tome u društvu mlade i šarmantne novinarke, kao što je Ines Banjanin. Treći iz Odbora za doček bio je Mario Pintar, specijalist za internet i intranet. Rekao je da je iz Podravka koma, a Katarina je skočila i rekla da Podravka nije koma, nego com. A to je golema razlika!
Počastiše me kavom i studenom. Inzistirali su da uzmem kavu sa šlagom, ali ja sam tražio šlag od vegete, našto su se nasmijali i odustali. Još mi je čast učinio i Alen Kišić, pomoćnik direktora za korporativnu komunikaciju, štogod to značilo. Nije imao vremena za druženje, jer je imao zakazan novi sastanak. Sastanci uvijek završavaju rastancima, pa i ovaj naš, rekao sam, a on se nasmijao i otišao na novi rastanak.
Popričali smo u svemu, pa i o golemom Podravkinu srcu. Sve si mislim da je Podravka srce ovog dijela Podravine i da će to ostati do vijeka vijekova. Sjećam se prošlogodišnjeg razgovora s gradonačelnikom Koprivnice, Zvonimirom Mršićem, kad smo snimali Domovnicu u Đurđevcu. Tad je bilo aktualno da Podravka promijeni vlasnika, ali on mi je samo namignuo i rekao: Ad calendas Graecas, rekli bi starti Grci, a mi Podravci – Na sveto nigdarjevo!
Inače, kad ulazite u Koprivnicu svugdje vas dočekuju panoi na kojima piše da ulazite u grad vegete. Zato sam svoje domaćine zamolio da me upoznaju s gospođicom Vegetom.
Vrlo rado, rekla je Katarina. Štoviše, htjela me je i povesti do rečene dame, ali sam vožnju sa žaljenjem odbio, jer moglo bi mi se svidjeti. Zato sam otpješačio do drage mi Vegete, a Katarina se dovezla, premda je pokazivala veliku volju da tih pet-šest kilometara odhoda. Ustanovilo se da Vegeta nije gospođica, nego veeeliiikaaa tvornica! Primio nas je sam direktor Vegete, gospodin Miro Kukec, mlad i vrlo simpa čovjek.
Dok smo sjedili i pričali ja sam demonstrirao moć blogomilske tehnike. Naime, snimio sam tvornicu sa svojim štapom, pa je otišao za kompjutor pogledati sliku. E onda sam ga, dok je s Katarinom gledao moj umjetnički uradak, još jednom mobitelnuo i – demonstracija je bila gotovo.
Poslije su me odjenuli u bijelu kutu, stavili na glavu bijelu kapu i poveli u pogon. Izgledao sam kao da idem u vizitu.
A u tvornici sve je tako automatizirano da vidite samo kako jedna velika rijeka upakirane vegete teče neprekidno, sama se pakira i odlazi prema skladištima, gdje ih neprekidno čekaju teretni automobili koji vegetu razvoze svijetom. E moj Dario, pa ovi imaju bolju tehnologiju od mene!
Kažu da je vegeta najpoznatiji hrvatski proizvod u svijetu.
Ako mene pitate, to me ne čudi, jer i ja vegetu upotrebljavam kad spremam ukusna jela. A zna se da ja kuham isključivo zdravu hranu.
|
- 20:54 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
