| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
PJEŠICE KUD DUŠA ZOVE
To je naslov teksta razgovora sa mnom, objavljenom u današnjem broju Međimurja, na 20. stranici. Naslov mi se jako sviđa, zato sam njime i naslovio ovaj današnji tekst.
S KLINCIMA U DONJEM VIDOVCU
Evo, približio sam se gotovo samom kraju boravka u Međimurskoj županiji. Obišao sam gotovo sva mjesta, skupio mnoštvo priča, a neke od tih skupljenih priča objavit ću tijekom iduća dva dana. Sutra ću malo proći kroz vrbake oko Drave i jezera, svratiti do hidrocentrale Donja Dubrava, a popodne idem ispirati zlato na Dravi.
No, što će biti... o tome poslije, kad biti bude bilo... a sad se vratimo današnjem vružem i prilično laganom danu. Naime, danas sam prevalio svega 17 kilometara.
Donji Vidovec baš i ne izgleda maleno mjesto. Više mi liči na omanji grad, i kao svako mjesto u Međimurju, prilično uredan gradić.
I prvo što sam uočio zapravo nisam vidio nego čuo.
A čuo sam vesele dječje glasove. A potom ugledao osnovnu školu i dječji vrtić. Ista zgrada, dvije institucije.
Lijepo je jutro početi s djecom. Zato svratih u vrtić gdje me djeca i tete baš lijepo dočekaše. Možete samo zamisliti koliko su klinci bili strpljivi, jer su se u malom prostoru skupili gotovo svi, e ne bi li se fotografirali.
Poslije sam od njih saznao da neki doma imaju kompjutor, pa sam teti napisao adresu... nek im se nađe pri ruci.
STRAH OD PLETENJA
Jutrošnju zdravu prehranu počeo sam bijelim ukusnim trešnjama. I tako zobam ja trešnje, kad s lijeve strane ceste primijetih milijun krasnih vrbovih šiba. Naravno, odmah osjetih bol u stražnjici, jer me kao klinca mila majčica dobrano znala isprašiti tim žilavim šibama, što ih je baš za takve svečane namjene redovito kući donosila s obale Une, dvadesetak metara od rodne mi kućerine. Jedno sam vrijeme šibe bacao ili skrivao, ali što je to vrijedilo kad mi je vrba rasla gotovo u dnevnom boravku.
Vidim da je ovdje jedan od pogona Međimurjepleta, pa svratih da vidim kako se vrbove šibe mogu korisne.
Naime, sad su u modi pletene košare, stolice, stolovi i što ti ja znam što sve ne.
Dočekao me mladi komercijalist Jura Horvat, proveo me kroz pogone i, na kraju darovao mi jednu lijepu malo košaricu.
U Međimurju je pletenje bilo vrlo popularno, budući da se pletenjem može upotpuniti kućni budžet.
- Mi ne možemo proizvesti onoliko koliko možemo prodati. Evo, vidite, pletenog namještaja uopće nemamo. Narudžbe stižu sa svih strana, ali zaista ne možemo svima udovoljiti. Mi ovisimo od kućne radinosti, a čini se da ova umjetnost polako gubi svoje pristalice. Stariji pletači umiru, a mlađi, čini se nisu zainteresirani za tu vrst zarade, kaže mi ljubazni domaćin.
Fotografirah ga među majstorskim izlošcima pletarstva, ali s već vrlo poznatim blogomilskim obilježjem, štapom.
Sad pišem i gledam onu poklonjenu košaricu. Zašto se ne mogu oteti dojmu da će skočiti na mene i opaliti me na ono poznato mjesto?!
Danas je u Međimurju, Županijskim novinama, tiskan vrlo lijep tekst o meni. Zahvaljujem Željki Drljić, znatno mlađoj kolegici, na lijepim riječima i domišljatom naslovu, Dubravku Lesaru na izvrsnim fotografijama, a glavnom čifu Ivici Jurgecu na prostoru koji mi je posvetio.
|
- 20:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
