| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
MALA RANČERICA
Jučer sam se igrao, danas ispaštam.
Nekako mi se jučer hodalo, unatoč tome što su me vrlo često zaustavljali. Pa se sve skupa malo odužilo.
Pred noć, hodajući između Gornjeg Kuršaneca, tamo kod varaždinskog mosta i Kuršaneca, shvatio sam da se noć približava brzinom tmine, a brzina tmine nije ništa manja od brzine svjetlosti. Njih dvije kao da paralelno putuju svemirom.
Bio sam neoprezan, pa će opet biti problema sa spavanjem, jer teško da ću stići do bilo kakvog konačišta prije pola noći, mislio sam. Naravno, u Međimurju je sve prekoputa Čakovcu, ali to preko puta pješaku često predstavlja nepremostivu teškoću.
Htio sam vidjeti veliko jezero kod hidroelektrane Čakovec.
I vidio sam ga, fotografirao i poslao vam ga onako veliko i mokro, punog ribe i ostalih vodenih stanovnika.
Cijelo vrijeme, dok sam išao pokraj jezera, pratio me veseli zbor komarica-vampirica. Srećom, nešto ja, a nešto lastavice, upjeli smo onemogućiti respektabilan broj krvopijačica. Svejedno, moje dobro srce nije izdržalo a da ne nahrani neke posebne komarice-ljepotice.
Sumrak me je već hvatao za leđa kad sam primijetio nju, pravu ljepoticu Snježanu. I ime joj je, u ovim vrućinama, osvježavajuće.
Zapravo, ako ćemo pravo za zdravo, najprije sam ugledao nekoliko rasnih krava kako pasu.
Zadivljen sam stao i promatrao. Nedaleko od tih krava je štala, a u štali još nekoliko znatiželjnih krava promatralo me. Neki veliki pas, tamo ispred štale, samo me je pogledao, rekao dva puta av, av, naravno na psećjem jeziku, tek toliko da naglasi kako me je uočio i da sam pod njegovom prismotrom.
A onda ona. Tipična dama iz američkih filmova. Dugonoga i vitka rančerica. Priđoh joj i predstavih se, a u njenim rukama pun naramak sijena. Pitam jesu li krave njene, a ona reče da su roditelja njenoga dečka Dejana.
No, fino, pomislih, cura radi, a dečko skiće. Kad sam joj to rekao, ona se samo nasmijala i rekla da ne skitari okolo, nego da ide u večernju školu. Željka Pervana?, pitam. No, ona se nije dala zbuniti, nego je rekla da joj dragi ide u večernju školu u Čakovcu.
Vitka mlada rančerica je učenica poljoprivredne škole. Kad god nema što učiti, ili doma u susjedstvu raditi, ona pomaže svome dečku i njegovim roditeljima. Roditelji, otac Milan i mama Nevenka Branović imaju veliko imanje, 40 jutara zemlje, četrdesetak krava i svu silu posla.
Upoznao sam i njih dvoje. Baš su muzli krave. Naravno, tata, ili svekar, kako hoćete, pohvalio se da mu je krava, prošli tjedan na Mesapu u Nedelišću, izabrana za Mis Međimurja. Dok je mama, ili svekrva, kako hoćete, muzla krave, on je otrčao u kuću da mi ponosno pokaže kravlju pobjedničku lentu.
Svaki cigo hvali svoga konja, a naš Milan hvali svoju kravu. Vidio sam je. Baš je prava ljepotica, s vimenom, recimo, broj 40, ako tako nešto uopće postoji. Unutra ima mlijeka za barem dvadesetak tetrapaka!
Ja nisam mogao oka skinuti s visoke i vitke male farmerice. S lakoćom i osmijehom na vedrom licu, valjda se takva rodila, sve je obavljala. Očito je da joj to nije prvi put.
- Kad završite, rekoh, idete na spavanje, kao u svim američkim filmovima.
- Vraga spavanje, kad se Dejan vrati iz škole, uredit ću se, kao u svim američkim filmovima, i malo ćemo još prošetati.
Noć me uhvatila u nedalekom Šandorovecu, tamo gdje se glavna ulica i zove Glavna ulica.
I kako me uhvatila, nije me puštala sve do Strahonineca, gdje sam bezobrazno odmorio noge na klupi dječjeg igrališta.
Ne brinite, klupu sam poslije obrisao papirnatom maramicom.
|
- 22:41 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
