| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
LEGENDARNI PRVI CE
Naprosto nisam mogao zanemariti poziv Chichi i njenog legendarnog Prvog Ce razreda Graditeljske škole u Čakovcu. Zato sam sinoć požurio kako bih stigao na dogovoren čvenk u 8,45 ujutro.
Naravno, Chichi je već bila ispred škole kad sam stigao, točno na vrijeme. Cijeli je razred bio na odmoru, tamo kod kioska ispred škole. Klopali su sendviče, pili neke sokove...
U početku mi se učiniše sramežljivim klincima, premda više nisu klinci, izdužili su se, neki čak i propušili, a sjećam se da se ni ja nisam osjećao klincem u prvom srednje.
U razredu je još dvoje blogera, a čini mi se da će ih poslije današnjeg susreta biti više.
Izbjegavali su slikanje, pa sam pomislio da proživljavaju onu najgoru pubertetsku fazu. Onu – pusti me na miru, kaj ti kužiš o životu!
Srećom, prevario sam se. Naime, oni vas kao pravi Međimurci, dočekaju s osmijehom, ali, čujte, ne bih se slikal. Meni se činilo kao da me proučavaju.
U tom ispitivanju jedan me je mladić pitao zašto ne slikam njegovu skupinu. Odgovorio sam zato što čine nezdrave stvari, a je nisam sklon da cinkarim tko se u razredu sve bavi nezdravim sportom, to jest pušenjem.
To im se valjda svidjelo i ubrzo smo se skompali. Bilo im je malo neugodno, pa su bacili cigarete.
Chichi, kao prava domaćica, pozvala me u razred i tamo je puklo sve ono što nas je dijelilo. Oni su u klupama prilično jaki, a ni ja se ne osjećam loše ispred njih.
Nekoliko dobrih obostranih štosova i – tu smo: svi smo mi naši!
Fotografirao sam ih, razgovarao s njima o školskom zdravlju i temeljitim učenicima, onima koji u svaki razred idu dva-tri puta, e da im slučajno ne bi što promaklo od gradiva.
U legendarnom Prvom Ce nema ponavljača, premda ih je u razredu 34.
U kratkom vremenu, do dolaska profesorice zemljopisa, porazgovarali smo o svemu pomalo, a ja sam iskoristio prigodu da pohvalim jučerašnju priču unuke mi Ife, a nisam izdržao da se ne pohvalim kćerima i sinovima.
Uglavnom, bla/bla/bla, smijeh, pa opet ispočetka.
A onda je u razred ušla još neka klinka, mislio sam.
Zapravo se uopće nije razlikovala od svojih učenica, ta ljupka profesorica zemljopisa, Silvija Martišek.
- Muževo ili očevo prezime?, upitah.
- Očevo, reče i nasmija se.
Uglavnom, profesorica Silvija je zadovoljna ovim razredom, a ni ona nije mrska učenicima. Štoviše, moglo bi se reći da je i uvažavaju i vole.
Najprije sam je fotografirao samu, a poslije je željela da ima zajedničku sliku. Lijepo su se poslagali pred pločom i zemljopisnom kartom.
Nakon nekoliko minuta, ispričah se što sam smetao i mahnuh štapinom na pozdrav.
Nadam se da ćemo se još katkad sresti.
Kad ja završim put, oni će već biti pri kraju legendarnog Drugog Ce razreda. A Silvija možda tatinom prezimenu doda još jedno.
Chichi me je ispratila.
Kiša me dočekala.
|
- 11:30 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
