| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
KUMROVEC – ZAGORSKA SELA – OBITELJ MASNEC
Vrućine su paklene, pa se više ne može hodati onako kao do sada. Morat ću se dizati rano ujutro, putovati od pet do deset, pisati i odmarati do 16 sati, a zati.m opet hodati do 20 sati. Drukčije se ne može, ako se hoće završiti započeto i pritom preživjeti. Naime, ruke i lice poprimaju mi boju one reš pečene kokice. Još samo da oko sebe naredam mlade krumpiriće i...
PAMĆENJE KUMROVCA
Jutros sam opet svratio u Kumrovec, e ne bi li tamo upoznao rečenog rabljenika, to jest Rabljenog političara. Nema ga. Radi samo za praznike i vikende. I dok sam sjedio i pio prvu jutarnju kavu, prisjetih se posljednjeg boravka u ovoj sad ekološkoj zaštićenoj seoskoj sredini.
Josip Broz bio je živ i trebao je doći u Zagreb. Naravno, preko Kumrovca. Bio je to njegov posljednji boravak u Hrvatskoj. Mene je ondašnja redakcija zadužila da novinarski pratim Predsjednikov boravak u Hrvatskoj. To nikad nisam radio, ali nije bilo problema. Dobio sam akreditaciju. Sa mnom je putovao, kao vozač bube i fotoreporter, Dino Hadžimusić. Uredno smo došli u Kumrovec, prijavili se protokolu.
I dođe Tito. Odjednom je sve oživjelo. Meni je to, ako hoćete, bilo smiješno kakva je strka nastala.
Dobro, mislio sam, takav je protokol, nije važno.
Tito se bio povukao u vrt one nove rezidencije. Zanimalo me što tamo radi, pa sam zamolio njegova šefa Ureda za odnose s javnošću, Blaža Mandića, da me pusti u taj vrt, e ne bi li vidio što to Tito radi s Milkom Planinc ostalom pratnjom.
Nekako se to uredilo i trebalo je biti pripušteno samo pet novinara.
Novinari su čudna svojta. Odjednom su me izgurali i prvih pet je već krenulo. Pozovem glasno gospodina Šefa, a on mene i Dinu uhvati za ručice i pridoda nas onoj petorici.
I mi uđosmo.
U zelenilu vrta, u nekoj bijeloj vrtnoj garnituri sjedio je Broz i odabrano političko društvo. Ne mogu se sjetiti tko je sve tamo bio.
Naravno, učili su me da pozdravljam kad ulazim u bilo čiji prostor. I ja pozdravih. Blažo Mandić nasmijao se potiho. Naime, osim mene nitko nije pozdravio.
Tito je pogledao tko je to pozdravio i odzdravio. Ostali me nisu ni pogledali.
Škljocali su fotoaparati. Moj se Dino sav oznojio škljocajući. Ja nisam fotografirao. Mislim da sam napravio samo jednu snimku, ali ni u to nisam siguran. Slušao sam o čemu veselo društvo razgovara.
Ni o čemu. Samo Tito priča, a ostali ga gledaju. Tito je pričao neku prilično duhovitu priču i svi su se smijali. Čak sam se i ja glasno nasmijao, ali to, osim Dine, nitko nije primijetio. A Dino me je samo bubnuo laktom u bubrege i šapnuo – Ne smij se!
Zato sam odlučio prekinuti to besmisleno snimanje. Ljudi sjede i što? Ništa.
Glasno se zahvalih na strpljenju, pozdravih i krenuh prema izlaznim vratima, Čini se da sam ostalim novinarima pokvario raspoloženje, jer su me mrko gledali.
Na ono moje Doviđenja nitko nije reagirao osim Broza. Opet je pogledao prema nama, nasmijao se i odzdravio.
Još samo ovo. Za Zagreb je cijela kolona trebala krenuti u 14 sati. Međutim, oko 13 javljeno nam je da će se Tito poslije ručka odmoriti i da se kreće oko 16.
Šoferi i ostala bratija raširiše se po Kumrovcu. Dino i ja stajali smo s Mandićem. Pokušao sam Blažu reći da to nije u redu, jer je u Zagrebu, i sve do Kumrovca, organiziran doček i da će mnoštvo ljudi nepotrebno čekati još dva sata. Blažo me je pažljivo slušao, zatim se izgubio u rezidenciji. Nakon pet minuta, eto ti njega. Nekom svom pobočniku glasno je rekao da se kreće u predviđeno vrijeme, dakle, u 14. Pritom me je pogledao i namignuo.
Kakva je strka nastala u Kumrovcu!
Dalje to nisam pratio, nego sam rekao Dini da me vozi u Zagreb.
I tako smo se nas dvojica odvezli u Zagreb kroz špalir građana. Ne znam zašto, ali sam se dobro osjećao.
KOD MUTIĆA U KURIJI BEZ BORISA
Borisa nema doma. Dok ja bauljam oko njegove kurije, moj Mutić montira neke gimnastičke priloge. S njima će se koristiti u današnjem televizijskom prijenosu gimnastike. iz Osijeka.
Jest da mi je žao što ga nema, jer sam mu pripremio pravi mali informatički zabavni program.
Naime, nedavno me Mutić bio zamolio da mu pomognem oko pisanja neke knjige. O tome sam već pisao kao KemoTerapija. Tad sam ga počeo nagovarati da kupi laptop, a on se kao nećkao – Ne da mi se, moj Kemo, pod stare dane učiti pisati na kompjutoru.
A sad ga nema doma!
Ništa zato. Pozvonih na vrata i otvori mi gospođa Mutić, umirovljena učiteljica. Nas se dvoje nismo nikad sreli i sad se prvi put službeno upoznasmo, premda se znamo iz Borisovih priča.
Gospođa me pozove u kuću, napoji hladnom vodom, skuha mi kavu, počasti palačinkom, a ja izvadih laptop iz torbe i pred njom izvedoh pripremljen program.
Demonstrirao sam joj sve oko Interneta, pokazao Blog, otvorio neke meni omiljene adrese, znate već koje, pokazah kako radi elektronska pošta, čak sam joj i igre pokazao, samo što nisam znao kako se igraju, jer nikad se ne igram igricama.
Gospođa je stalno govorila da sve to ona zna, jer su joj pokazali sin Aljoša i kćerka Anja. Aljoša je oženjen i živi u Barceloni, a Anja živi u New Yorku. Piše za neke turističke novine i trenutno je u Brazilu.
Nagovorih gospođu i poslasmo im dvije poruke.
Naravno, to ju je oborilo s nogu i tada donese odluku da neće čekati da joj kćerka pokloni svoj stari laptop, nego će sama kupiti isti ovakav kakav ja imam.
Provela me gospođa po imanju, koje je prilično veliko. Njihova kurija nalazi se u Zagorskim selima, više Kumrovca. Kurija je Borisovo naslijeđe, da ne biste slučajno pomislili da su je mogli sami kupiti.
Poslije me je otpratila cestom, punih kilometar.
A ja ću Borisa zezati da sam mu sa ženom bio puna dva sata. I to na samu. U praznoj kući!
To sam joj rekao, a ona se samo nasmijala: Ima pravo Boris, vama je uvijek do šale.
SEOSKI TURIST
Zvizdan je upekao i nije se moglo dalje. Zato svratih na seosko imanje obitelji Masnec.
Oni se bave seoskim turizmom. I to prvi u Hrvatskoj, tamo od 1991. godine.
Dakle, to je zaista raj na zemlji!
Na vrh brda. Nasuprot sobi u kojoj odmaram umorne noge i ramena, ponosno se uzdiže dvorac Tabor. Okolo kao slučajno razbacana naselja i klijeti.
Prava milina.
A bračni par Masnec radi po cijeli dan. Stignu se i zabavljati s gostima.
Uzgajaju svoju perad i svinje, bave se vinogradarstvo i povrćem. A dohranjuju i tri umirovljena magarca. Prijavio sam im se kao četvrti!
Današ sam prevalio 19 kilometara. Rano ujutro nastavljam put Huma na Sutli i Đurmanca. Zora je i moram krenuti dalje.
|
- 05:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
