Tračak
U vremenu u kojem smo bombardirani pretežno lošim vijestima, tražimo spas u zatvorenim društvima jer smo si tamo izrezali mjesta za osobe u čijem djelovanju i mentalnom sklopu možemo pronaći oazu usred ove velike nesigurnosti naspram sustavu koji traži mnogo, a daje sve manje.
Još uvijek pomislim na dane prije odlaska na teren u Međimurje. Bio je to topao sunčan dan među prvima u jeseni. Ako se radnja razvija u Rijeci onda vam je jasno da je neobično jer smo uglavnom pod kišom.
Šetao sam sa dragom prijateljicom po Molu Longu i raspredao o svom osobnom životu što nemam običaj "činiti" prijateljima uživo jer se ispucam ovdje na blogu zahvaljujući vama.
I tako sam izbacivao svoje nesigurnosti i frustracije radi toga što "sljedeća" cura bojkotira mogućnost da imamo nešto, bilo da sam razlog, ja, ona ili društvena okolnost. Ionako više ne razmišljam o njoj.
Sjedili smo na samom vrhu mula pored svjetionika, pričali i gledali u more gdje se miješa more s pučine sa onim iz luke. Pari ponekad ko da sama punta mula plovi negdje za svoje interese. Tamo na sreću ima i najmanje ljudi jer se okrenu nakon što su došli do kraja. Osim zaljubljenih koji tamo ostaju sjediti s rukom u ruci promatrajući zalazak sunca prema Ćićariji.
Odjednom me trgnuo stariji čovjek u trenirci sa metlom i onom škovacerom sa dugom ručkom. Bilo je malo čudno vidjeti nekoga u "civilu" kako mete mul. Možda je samo zaboravio uniformu Čistoće.
- Dečko, jel mi možeš molim te s nogom, bez da diraš, gurnuti ove maramice i čikove na podu?
Na mulu ima dva nivoa. Na onaj gornji se može doći sa nekoliko škalina na kojima uredno piše "Zabranjeno penjati se na lukobran".
- Evo, i dam vam isto ova tri opuška [sa improviziranom pepeljarom od kutije od cigareta].
- Bravo, bravo. Vidi se da su te dobro odgojili doma. Kad vidiš roditelje reci im da ih pozdravljam jer su odgojili osobu koja brine za okoliš
- A vi ste čistać?
- Nemoj me vrijeđati, molim te. Ne radim ovo radi novca i ne čistim grad. Ja ga uljepšavam.
Na što mi je izmamio osmijeh.
Obasja me tračak nade da dok god ima takvih ljudi koji rade nešto za vlastitu zajednicu bez da zatraže protuvrijednost u novcu ili priznanjima poput "usta moja hvalite me" političara i dužnosnika, još uvijek ima nade za nas. Nepotkupljivi ljudi u moru nezainteresiranosti i častohleplja i lažnih fasada.
Naravno da onom koji ima nikad neće pasti na pamet da samoincijativno krene raditi takvo nešto za ikoga. Naravno da će prije takvo nešto učiniti oni koji imaju najamanje. Jer neznani junak ove priče nije slika i prilika materijalnog blagostanja s tim vječnim čikom Larga u ustima i ofucanom trenirkom. Ali je imao onaj izraz lica i sjaj u očima koje nikad nećeš primjetiti u malograđana i egoista.
Ako postoji raj, ovaj tip ima rezervirano mjesto u njemu.
Čestitam prijateljici na dobrom glasu i izvedbi kako sam čuo Dedu na 101-ci kad mi je saopćila da su se već raspali. Asti ....