Može li se opet desiti ljubav?
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Svaki dan mi počinje sa obavljanjem tekučih projekata i planiranjem novih. Toliko sam se koncentrirao na to da moram pronaći izlaz iz nepodnošljivog stanja nezaposlenosti koje drma moje vršnjake, a i mlađe generacije.
Jedna od najgorih stvari koje ne mogu kontrolirati je postala iritacija koju osjećam kad sam skrštenih ruku. Uvijek moram biti zaokupiran jer si mislim kako vremena imam napretek, a onda popunim sav prostor u kalendaru i vidim da nemam ni vikende samo za sebe.
Otkada sam prekinuo sa zadnjom osobom s kojom sam bio ne tražim više aktivno tu nekakvu bolju polovicu, životnu partnericu ili suputnicu u ovoj egzistenciji. Pokušavam ne ići stopama mojih prijatelja koji su i vezi samo da nebi bili sami. Onda se naslušam svađa, ogovaranja te osobe sa trećom, ucijena oko djece i sve neke takve pojave od kojih mi se steže vrat kao da imam kravatu. Istog trenutka poželim pobijeći jer ako već nemam svoju vezu koja bi mi zadala glavobolju što da skupljam negativnu energiju tuđe veze.
Ali nekako predobro funkcioniram sam. Vladar sam vlastitiog vremena, ne trebam nikome ništa objašnjavati, uspijevam zasada zaraditi dovoljno da više ne moram žicati obitelj iako sam i dalje ovisan o njima jer je naprosto nemoguće imati svoj stan sa takvim cijenama koje se kreću u Rijeci kao da je Zagreb, pokrivati režije i nadati se urednoj plaći koja ne ovisi o pms-u nekakvog tajkuna, države, podizvođača kojem netko nije platio i tako dalje.
Varijable za dobivanje plaće podsjećaju na lutriju. Ponekad se za bankomatom, kada dobijem nekakvu teško zarađenu paru, osjećam kao da sam na slot mašini. Dobiti plaću je definitivno igra na sreću.
Ali ono što me čudi kod samog sebe jest moja hladnoća prema tome što bi netko u mojim godinama već trebao imati vlastitiu obitelj ili bi barem trebao ganjati kakvu priliku. A ja sam promatram postrance i promatram poput nekog stranca što je to što jednu osobu veže uz drugu.
Tridesete su godine zakon. Ne bulazniš i ne patiš za onim cmoljavim stvarima oko koje ti se život vrtio u dvadesetima, kao da je nastavak puberteta. Očeličiš, postaneš nešto ciničniji i ne može te dostići svaka uvreda, a do mišljenja drugih držiš samo ako doista držiš do tih osoba.
Oduvijek sam htio iskoristiti rečenicu Danny Glovera "we are too old for this shit"
Ne pišem ovo kako bi mi komentatori, ganuti mojom iskrenošću, napisali da ću sigurno naći nekoga sebi ravnog ili da je sreća iza ćoška. Ne trebaju mi takve rečenice. Imam dobro uhodan sistem objašnjenja koje sam si s vremenom zadao i u kojima nalazim svojevrsnu utjehu kao što ju neki pronalaze u vjeri.
Ako i upoznam neku koja je zanimljiva na prvu loptu nekako taj entuzijazam splasne i nemam volju slati poruke ni zvati nekoga kako bi pričao o životu u nadi da ćemo naći nekakve zajedničke teme koje bi nas približile. Kad ne osjetim iz prve i druge nekakvu znatiželju koja me golica jednostavno pustim da ta osoba proklizi kroz prste.
Imam prijatelje i prijateljice kojima sam odan kao da su mi druga obitelj. Sve bi dao za njih pa i slušao njihove srcedrapateljske priče o ženama, a to je već puno kod mene koji ne podnosi više da mu se svi ispovjedaju kao da sam nekakav emotivni recycle bin.
Sve sam manje tolerantan na tuđe ponavljanje i insistiranje u greškama i njihovim trenutnim pokušajima da isprave krive drine jadajući se okolo. jednom te poslušam i savjetujem ti što moraš učiniti (nije neka mudrost, kažem im "suoči se sa problemom"), a ako se nastave isto ponašati onda jednostavno ignoriram konverzaciju. I što je super ne peče me savjest.
Nedavno sam, pomalo mamuran, vodio turističku turu. Iako sam tada hladan ko špricer, na vrhu sam naišao na nekoga tko je uspio svojom pojavom probiti štitove.
Bila je to prijateljica o kojom sam mnogo puta pisao na ovom istom blogu. Imali smo nekih razmirica oko kojih se više ni ne sjećam pa smo prekinuli prijateljstvo. Kad sam ju vidio, osjetio sam da mi je srce poskočilo, a znam da nije ona vrsta ljubavi prema partnerici jer nebi ni pod prijetnjom nabijanja na kolac htio biti u vezi s njom, iako je jako zgodna i svi se muškarci lijepe za nju ko mušice na traku.
Htio bi osjetiti nešto slično, samo u drugom ruhu. Taj iznenadni trenutak kad ti nije svejedno. Pitam se da li je ikad više moguće osjetiti nešto u tom stilu. Taj neki poskok svih hormona, neočekivana neugoda, neusuvislo brbljanje, nesvjesno prelaženje prstima preko kose jer ti se netko sviđa. Da li imam toga u sebi ili sam to napustio poučen gorskim iskustvima iz prošlosti.
Malo je ironično što se brinem oko toga što se ne brinem oko nikoga. Ne vjerujem u samo jednu srodnu dušu. Ne vjerujem u fatalnost trenutka i pokušaja da svaki mali uobičajeni postupak ili čin koji nam se desi mitologiziramo kao nešto "suđeno".
Ne živim više od takvog kruha. Istinkt mi govori da je jedino logično, ako poštujem samoga sebe, imati posla sa nekim tko poštuje samoga sebe. Netko tko će uvažavati tvoja nastojanja da se evoluiraš u potpunu osobu bez da morate non stop biti u istoj prostoriji, imati isto društvo, biti poklopac loncu, ne moći izaći negdje, ili ići na neko putovanje bez te osobe. Kao što ne želim da shvaćam tu osobu zdravo za gotovo.
Ljudi su tako predvidljivi u svojim manama do te točke da ih možeš manipulirati (što hrvatske vlade obilato iskorištavaju), a mogu te iznenaditi svojim vrlinama.
Te vrline mogu poslati u ocat i najpakleniji plan kojeg je sustav osmislio. Tako mi je drago da me Čovjek u ljudima još uvijek može ugodno iznenaditi i to je ono što mi daje vjeru da najljepši cvijet može niknuti i u najgorim pustinjama, jer je život žilav.
Ono što ne želim jest da ne prođem žedan pored vode, pored toliko ljepote, unatoč svoj patnji koju stvaramo drugima i sebi, širom otvorenih očiju.
Miran san, disanje punim plučima i samo da osjetim onaj tržaj, i bit će dovoljno.