Zagore i Ljubo de Karina
U nadzoru sam imao prilike mnogo slikati okolicu pa mi se čini da ovo s vremenom postaje svojevrsni ciklus. Tako da ćete morati trpiti još neko vrijeme smucanje po ovom djelu Primorja ili Liburnije, kako vam više paše.
Vela Vrata i Cresko-lošinjski arhipelag sa Liburnije. Odmah s ljeva iako nepotpuna, Tramuntana, Komorišćica, Valunska vala, Martinnšćica, Osoršćica, Zeča i Unije.
Vrijedni trajekt iz Jadrolinije plovi po redu plovidbe, a pored njega igra sunčevih svijetlosnih koraka. Uvijek zamišljam da je to Veli Jože kako izlazi iz mora i penje se na Učki. Netko će se sad pitati što to ja konzumiram.
E ovo je pak ono što se kaže školski primjer primorske kuće.
Južno od Brseča pa sve do granice sa Istarskom županijom se nalaze ne sasvim napuštena naselja koja su pravno gledano zaštićena kao ruralna cjelina, ali to opet ništa ne znači ako su se ljudi odselili. Pogledajmo što kaže Registar kulturnih dobara na stranicama Ministarstva kulture RH.
Ruralnu cjelinu Zagore-Brseč čini više zaseoka: Zagorje, Stepča, Franeli, Krsonji i Ivaniši, koja su primarno bila srasla s kraškim pašnjacima, omeđenim suhozidima, a potom protegnuta uz naknadno trasiranu cestu koja ih je prividno razdijelila na gornju i donju zonu. Većinu objekata nekoć su činili gospodarski kameni objekti, dvori, s istaknutim zabatnim dijelom nad krovištem pokrivenim biljnom građom, a potom i stambeni objekti s konobom u donjem dijelu i vanjskim kamenim stubištem do natkrite terase na katu, te polukružnim ognjištem, tornicom. Povijesno i kulturološki gledano ova zona ima uporište u liburnsko-slavenskoj zajednici.
Ova pasina je nepovjerljiva na početku kao i sami vlasnik, ali će se pokle doći kokolavati kad uvidi da ste s vlasnikom popričali pa je ovaj saznao "čigovji si?".
Većina kuća je napuštena i stvari u njima su puštene na propadanje. Ne možeš od znatiželje ne ući unutra, a opet imaš osjećaj da si pod prismotrom.
Ako ičeg ima dobrog u napuštenim kućama (koja formulacija) onda je to da možeš vidjeti presjek u zidu, materijal i tehniku s kojom su se stari majstori koristili. Ovo me podsjeća na kuće u Ohridu koje su napravljene u pisé tehnici (kako se kaže na talijanskom, a hrvatski termin ne znam), što bi trebalo značiti da su gajbe slame obložene tucanom zemljom.
Starija Singerica od one koju ima moja nona.
Štala.
Blicem pokušavam shvatiti što ima unutra. Pari mi kao pregrada za stoku. S druge strane je ograđeni prostor kao za kokoše. Nona mi poveda da su oni svi zajedno spavali u istoj prostoriji sa životinjama.
Nakon što smo profantazirali kako bi bilo lijepo napraviti revitalizaciju ove etnografske sredine i što bi stranci dali samo da imaju na raspolaganje ovako mjesto, krenuli smo preko puta magistrale gdje u svojoj čudesnoj galeriji stvara kipar Ljubo de Karina.
Lako ga je naći pošto postoji smeđa tabla koja označava njegovu galeriju. Naišli smo na jednog prašnjavog čovjeka u kombinezonu i upitali ga ako zna gdje je kipar koji je osmislio skulpture na Aleji glagoljaša, Baški, Tramuntani i drugom mjestima na Kvarneru.
Malo smo se iznenadili kad se predstavio kao traženi umjetnik pa se onda još i šalio da mu je galerija šupa u kojoj su bili grezi komadi kamena. Na moj očiti upitnik iznad glave (od nepoznatih ljudi nikad ne očekujem na početku pošalice) priznao je da se samo zeza i da će nas prođirati po svom imanju punog radova od kamena i drva.
Pošto nisam povjeničar umjetnosti i nisam u stanju opisati nešto što još uvijek nema neku povjesnu vrijednost kompliciranim rječnikom, a nekako se suzdržavam od monotonog korištenja riječi "lijepo" i "divno" ostavljam fotografije vama na uvid pa vi procjenite da li vam se sviđa ili ne. Valjda je i vrapcima jasno da se meni sviđa. De Karina radi s kamenom i drvom, ali jedno od najboljih stvari su mi drveni oblutci obloženi broncom.
E na ovo se moram osvrnuti, znači ovdje se ograo sa živom stijenom što me podsjeća na čišćenje arheološke sonde radi fotografiranja.
Sljedeći vas put vodim u Velo Selo (s naglaskom na oba o).
ps. I jedna vrulja za kraj.