Ponoćni random
Kažu mi da je ova zvijezda Jupiter. Nebi znao. Jedina svijetla koje tražim po nebu, kad sam nemiran, su Orionova.
Razmišljam što to ne valja sa mnom. Da li je raspoloženje ljudi za Božić i Novu Godinu usiljeno ili se meni samo tako čini?
Osjećate li ovu nesigurnost koja ulazi u svaku poru, prikrivena veseljem očajnika, koja će izbiti post festum zajedno sa smećem od slavljenja koje ćemo ostaviti na našim ulicama?
Ne umijem biti sretan ako oko sebe vidim jad i bijedu. Kontrast primamljivih zlatnih, mirisnih peciva iz blještećeg Mlinara i beskućnika što prosi (pitaj Boga koga) na kiši, popišan, smrdljiv, na ulici prekrivenoj žvakama.
Kontrast prethodne rečenice i fotografije.
Opet pada kiša po najdražem gradu. Šuštanje automobilskih guma u ulici ispod. Zvuk zaustavljanja posljednjeg autobusa za garažu. Čitanje Prokopija (a potom Ostrogorskog) kako bi dokučio epohu sjaja i dekadencije za vrijeme cara Justinjana.
Zamišljam si starog cendravca u najboljoj maniri Winstona Smitha kako u tami svoje sobe, pod plamenom svijeće, piše o zločinima režima, za kojeg na svijetlu dana sklada panegirike.
Tješi me što moji najmiliji u ovom trenutku sanjaju snom pravednika. U toplom, na sigurnom.
Biram ovog puta biti Ebeneezer Scrooge ili Grinch, i štrajkati neslavljenjem.