O cinizmu
Cinizam , apatija i ravnodušnost su mane od kojih me hvata žgaravica. Mišljenja sam da te mane odvajaju čovjeka od dostojanstva s kojim se rađa.
Ne mogu opisiti razinu iziritiranosti koju dobijem kada vidim da cinik pljuje po ljudima koji imaju volju i snagu mijenjati svijet umjesto njega samog pa se nada da ni oni neće uspijeti u naumu.
Idealist kakav jesam, želim vjerovati u ljudsku dobrotu unatoč postojanju groznih ljudi koji ne zaslužuju da ih se tako zove. I u najgorim situacijama u kojima kumuju laž, pohlepa, licjemjerje, lopovluk i nasilje
Želim vjerovati da postoje osobe neiskvarenih, nepotkupljivih duša radi kojih još uvijek nismo zbrisani s lica zemlje.Kao kad je Bog u Knjizi Postanka obećao da neće zbrisati Sodomu i Gomoru ako u tom gradu postoji ijedan pravednik.
To je bio Lot.
Ne radi se tu o onom cinizmu kojeg vole oni koji shvaćaju ironiju i sarkazam kao kod ovog nepopravljivog dueta kojem ništa nije sveto, već o onom naslađivanju neuspjeha kada ti srce postane toliko tvrdokorno da žele da susjedu crkne krava kada već nema spasa za iste.
Koliko ste puta naletili na one koji govore "uzalud vam trud svirači", "svi su oni isti"? Rečenice koje ne dopuštaju bilo kakav pomak na bolje pod cjenu da i druge povuku sa sobom u blato u kojem su zaglibili. Zato se užasavam onih koji govore kako je država loša, ali čim se nađe netko tko se bori za vlastita prava onda krene paljba po slabijima, po onima koje ne štiti policija, po onima po kojima se može lupati jer se po vladi ne može, a cinik je esktremna kukavica.
Zašto se dotičem te teme? Nitko me nije ozljedio svojim mišljenjem jer sam se već naučio ne slušati takve zloguke proroke. Stvar je u tome da sam upoznao jednu curu nakon dugo vremena što me nije zanimalo biti sa nekime. Prestao sam vjerovati u veze (radi prošlih iskustava) i fokusirao sve na veliki plan neovisnosti na osobnom i poslovnom planu.
Zaboravio sam što znači biti zaljubljen. Zaboravio sam što to znači htjeti voljeti i biti voljen jer sam odlučio naučiti nešto od ne baš nadahnutih veza mojih prijatelja. Rekao sam si, ako oni ne mogu naučiti na sebi, barem da ja naučim nešto.
Smiješni su mi parovi koji si guguću. U tom smislu sam cinik i kolutam očima. Ne podnosim superlative, i ne vjerujem u njih. Najbolja? Najljepša? Kada čujem to iz ustiju jednog dečka drugoj curi uvjeren sam da se koriste neinventivne riječi kao dopušteno sredstvo za točno određeni cilj.
I onda se desilo meni. U autu, na obalama Rječine, u zamantanoj noći čuo sam riječi kao "lijep" i "sladak" upučene meni.
Moj džinovski cinizam je splasnuo kao da ga nikad bilo nije. Osjećao sam kako kopnim na tim riječima. Pomislio sam u tom trenutku kako je život ima istreniran osjećaj za ironiju i podjebavanje, a mogao sam se samo nasmijat samom sebi na neprobojnosti koju sam mislio da sam stekao.
Čim sam stigao iz Italije potrčao sam da vidim ako mi je pisala: Pritom sam nespretnošću onih koji bi grlom u jagode porazrušio sve što mi se našlo po putu.
Poput srednjoškolca uhvatio sam se kako se smiješim onim kretenskim osmijehom od uva do uva.
I baš mi bi drago bez obzira na mogući ishod. Kao da sam ponovo otkrio dio sebe.
Our knowledge has made us cynical. Our cleverness, hard and unkind. We think too much and feel too little. More than machinery we need humanity. More than cleverness we need kindness and gentleness. Without these qualities, life will be violent and all will be lost.
Charlie Chaplin