Hajka protiv društvene imovine
To što je ta društvena imovina nacionalizirana ne tangira me nimalo u smatranju da je krajnji vlasnik preostalih poduzeća zapravo još uvijek narod, kao što je krajnji poslodavac ovim trulim vladama isto tako narod.
U novinama, dnevniku i ostalim medijima na kojima naša nazovi demokratska vlada ispušta probne balone i razna priopćenja dubioznog mentalnog sklopa. Stvara se određena klima protiv preostale obiteljske srebrnina kako bi se objasnilo nama ovcama da država ne umije biti upravljač poduzeća.
Pogotovo Čačić koji je u svojstvu prvog potpredsjednika vlade (ne fali mi njegova bahata faca, ali siguran sam da i on kao Čobanković ne nariče pod jarmom pravosudne policije poput običnih kriminalaca) tvrdio da je država loš poslodavac i kako će se sve fantastično, ma maltene samo od sebe, riješiti čim se sve privatizira.
Molim pročitati odlični i uvijek aktualni članak Vladimira Milutinovića koji se trudi s elementarnim pojmovima objasniti neoliberalizam djeci (čitaj: debilima).
Neoliberalizam, kao i svaka ideologija ima svoje šablone koje se ponavljaju u svim zemljama neovisno na vjersku i etničku pripadnost. Dovoljno je da se Hrvat s po kile mozga i Srbin nađu na zajedničkoj temi post-jugoslavenskih zemalja kako bi briljantno ukapirali da su obojica zapravo popušili. Nema tu pobjednika ma koliko si ova naša strana tepala da smo mi finalni pravednici iz nekakve bajke braće Grimm. To što kaže službena politika, a neki pripadnici naroda koji shodno tome nakelje štracu zvanu trobojnicu na balkon mi i nije baš neka utjeha kad se zbroji koliko smo izgubili, koliko smo dobili.
Ajmo sad podijeliti zajedničke stvari (imovinu i servise građana) i privatne u plavu, odnosno crvenu boju (mislim da je ovdje autor namjerno privatnima dao crvenu boju).
Pa da iskoristim tuđe riječi:
Postoji drastična razlika između plavog i crvenog polja. Na primer, ako na tržištu postoje različiti sirevi, odela, muzika ili knjige to ne stvara bilo kakav problem za društvo. Ali, ako bi postojali različiti sudovi, koji bi donosili različite presude, ili bi se budžet koristio u interesu samo jedne grupe a ignorisao neku drugu, ili bi bili prinuđeni da gradimo konkurentne vodovode, puteve, parkove itd, to bi predstavljalo ogroman problem, a u slučaju suda, to čak više ne bi ni bio sud. Dakle, nama su zajedničke stvari neophodne kao nešto što na jednak način koristi svima.
[...]
Ako se takva preduzeća ipak privatizuju, u praksi se pokazuje da ona time ne budu skinuta sa vrata zajednice. Za to ima mnogo primera. Privatizacija Železare Smederevo, koja je kupljena za 20 miliona evra, posle 11 godina vraćena je državi za nominalno 1 evro, ali sa dugom od 350 miliona evra. Država je uredno preuzela taj dug koji su godinama pravila privatna lica, kako se ispostavilo, ne rizikujući ništa. Železara nije skinuta sa vrata, nego je sve vreme na vratu države, koja zauzvrat nema pojma koliki se dug pravi i na koji način. Identičan slučaj je bila i privatizacija Kombinata aluminijuma u Podgorici, za čije je kredite garantovala država, koji je koristio subvencionisanu struju itd. Čuveni bailout-i u SAD, kada su državnim novcem spašavane banke i osiguravajuća društva, koja su svojim direktorima isplaćivala premije od više stotina miliona dolara, su isto to.
Poznato?
Ali, ne samo da su plave stvari uvek briga zajednice, već tu postoji još jedan problem. Pošto plave stvari obično nisu izložene konkurenciji, već predstavljaju strukturne monopole, one se u stvari ne nalaze na tržištu. Zbog toga kod njih ne postoji motiv novog vlasnika da povećava kvalitet usluge ili da smanjuje cenu, već je motiv obrnut: strukturni monopol omogućava da se profit uvećava snižavanjem kvaliteta i povećavanjem cene. Sve to znači da dobrobiti privatne ekonomije koje proizilaze iz konkurencije i tržišta ne mogu da se primene na plave stvari.
Pa ipak, kao što se lako može videti, neoliberalna ekonomija teži da se koncentriše baš oko plavih stvari. Ona najpre privatizuje državu, a onda iskorišćava strukturne monopole. Profiti firmi povezanih sa državom rapidno se uvećavaju, ne zato što su uspešne na tržištu, već zato što koriste državni i strukturni monopol. Ideal neoliberalizma nije tržište i konkurencija, kao u klasičnom liberalizmu, već privatizovana država i privatizovani strukturni monopoli.
Ja bi rekao da je ovdje privatnicima lako tuči s tuđim buzdovanom po koprivi. To što im se dopušta ipak nije njihova krivnja, već vladajućih.
Tako ovih dana možemo čuti kako je HEP zao i neprofitabilan. Uz to što ima monopol još je i u minusu. Napokon su došli slovenci iz GEN-I i one druge njemačke firme da nam ponude jeftiniju struju. Moglo se čuti tako kod mojih prijatelja i poznanika uzvici sa osvetničkim žarom u očima kako jedva čekaju da opskrbu struje svoga domaćinstva napokon presele kod ovih privatnih firmi.
Za Croatia Osiguranje se ne mogu čuti isti napiti jer ekipa, iako je kadar politički, i dalje djeluje s dobiti. Ovdje sve ostaje na generaliziranju da se državna poduzeća ne isplate kao takva. HEP je u nepovoljnjijem položaju. Za autoceste su odlučili skovati termin monetizacije jer prepuštanje žila kucavice jedne zemlje se ne može prikazati bar bez malo prašine u oči.
Monetizacija za takvo što kao i koncesija je podosta retardiran pojam za neovisnost jedne zemlje koja je to još samo na papiru. Kako bi rekao mlađi referent Pantić "ma od koga sam ja bre mlađi?" tako se i ja pitam ma od koga smo mi to neovisni?
To da će stvari sjesti na svoje mjesto jednom kad privatiziramo svaku stvar, po principu racionalizacija sredstva = povećani prihodi dovodi u pitanje i samo postojanje države. Pa ne radi privatnik nešto iz alutruističnih interesa već da smanji rashode i poveća prihode. U Hrvatskoj poslodavci nemaju ni drugoga mota. To što ovih štede na plaćama radnika i otpuštanje istih nije samo kratkovidno već je i štetno za njih same. Ako nitko ne radi, nema ni novca, tada nema nikakve šanse da tim novcem pokreće lanac proizvodnje. Svom srećom jer se u Hrvatskoj ionako niš ne proizvodi. Pogledajte samo interijer svoga stana, pogledajte odjeću koju nosite, pogledajte alat s kojim radite i priojavozna sredstva koje koristimo. Da ne spominjemo hranu.
Ovaj narod zaista živi na dug, ako živi većinom iz izvoza. Svaka nam čast što pokrećemo tuđe ekonomije. E jesmo dobri.
Nadalje naš vrli premjer, koji se ponaša više kao menadžer vlastite prčije ala Berlusconi, obožava u zadnje vrijeme riječ ausorsing. To je lijepa riječ poput montizacije u kojoj je vuk opet pojeo magare na štetu naroda.
Moj je otac kao višak morao preći iz matičnog kriminalno prodanog HT-a Njemcima (podsjećam da je kupoprodajni ugovor tajan što je očit znak za gospodarski kriminal i korupciju) u firmu iz Luxemburga koja je dobila posao održavanja prostorija HT-a s obrazloženjem da će se to isto održavanje, ako je od privatnika, isplatiti novčano i da će se rashodi smanjiti.
Nije se desilo. Ali zato kad su mog ćaleta, električare, bravare i čistaćice preselili, svima su pale plaće, ali usluga se nekom čudom božjim nije smanjila. već se dodatno povećala.
Ne moram spominjati da je jedino što se smanjilo kvaliteta posla.
Naravno da u tom slučaju i krivoj računici nitko od odgovornih nije platio smjenom, a kamoli otkazom. Još imamo i priliku slušati gulikožu Mudrinića i proračunatog sagradit-ću si-stalaže-s krovovima--na-otoku-i-vidjet-dali-će-mi-proći-legalizacija, kako mudruje o nezdravoj poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. A poslao tisuće zaposlenika na ulicu kao poslušnik Njemaca.
Ne krivim ni njega ni Njemace, krivim onoga koji mi je to omogućio.
Zato dragi ljudi ne radujte se propasti HEP-a i ostalih mrvica koje su nam ostale. Krivi su podobnici koji radi loših (i namjernih) poslovnih poteza ne crtaju dane provedene u zatvoru kako bi i spadalo kao primjer ostalim zlonamjernicima.
Kakva je to kazna uopće ako su smijenjeni na neko drugo mjesto iz kojeg mogu nastaviti raditi štetu s državnih jasla?
Sve ovo je logički dokaz da su sve hrvatske vlade (kao da ih ima puno) na platnoj listi multikorporacija i drugih država. Jer nitko ne može voditi jednu državu na toliko glup način, namjerno.
Još kada takvi dobiju bonus na plaću momentalno si zamišljam scenu u kinu iz Inglorious Basterds kako pucam s balkona po njima i luđački se smijem.
Sva sreća za njih da mi etika ne dopušta takve eskapade.
Ipak sam ja to da se danteovski uzvrati i da im se oduzme imovina, nakon što im se omogući pošteno šuđenje, socijalno davanje od točno 1600 kuna, pristup pučkoj kuhinji te zdravstveno besplatno osiguranje kako bi mi još dugo poživjeli u neimaštini.
Ovo je mnogo bolje od bilo kakvog Golog Otoka.
Vidjeti Vesnu Pusić, Karamarka, Mršića, Milanovića i ekipu kako kopa po bajama bi bilo ravno orgazmu.