Kad radiš to što voliš, a još te i plate.
Jasno je i strašilima u polju koliko sam zaluđen jednim primorskim mjestašcem na hridi, ponad mora.
Dešava se to da je nekoć samo ideja bez uporišta postala stvarnost. Radim u tom smjeru da sve više vremena provodim ili bar želim provoditi na ovom mjestu, tu želim jednog dana da mi bude dom. Svugdje, pa i u Rijeci osjećam nemir, osim ovdje, u rodnom mjestu moje none.
Tako se dogodilo da me Ranko preporučio konzervatorici, a ona me preporučila investitoru na obnovi zvonika u Brseču. Treba istražiti jednu prostoriju ispod hodne površine, godinama zatvorenoj. Još uvijek se današnji 40 - godišnjaci sjećaju kako se u njoj igrali. Dokaz tome je omot od bombona koji sam našao na metar dubine u pretumbanom sloju.
Napisao sam troškovnik, prijedlog o autorskom i evo me sad, kopam upravo tamo gdje želim.
Brsečko polje. Brsečani su "najgoru" zemlju, odnosno kamen koristili kako bi tamo sagradili svoje kuće. Poput smokve koja može rasti u suhozidu, da ne uzima drugim vrstama plodnu zemlju. Brsečani su poput smokve. Vrijedni, radišni i šparni. Malo je tužno vidjet da je grad tako zapostavljen i da svake godine ima sve manje stanovnika. Nadam se da će se s nekoliko lijepih ideja taj trend preokrenuti.
Sveta Magdalena, odnosno Mandalena, kako ju ovdje zovu.
Tramuntana. Tajanstvena strana Cresa. Sjećate se Začuđenih svatova? Lučica je zapravo Brseč jer je Eugen Kumičić rodom odavde, gdje se može posjetiti njegova rodna kuća.
Sisol (pogodite po čemu je dobio ime). Malo ispod vrha se nalazi liburnijska gradina za čije istraživanje skupljam novac. Već vidim naslov ako bude bila izložba sa nalazima jednog dana: Brseč prije Brseča. Ha!
Martina.
Zvonik pod skelama. Renesansa, sav je širok i zdepast, 25 m visine. Čini se da je to obrambena kula koja je pretvorena naknadno u zvonik. Tražimo znakove puškarnica.
Freske ili zidni oslici ako želite, koje je napravio majstor Albert iz Kostance. Branko Fučić je zadužen za otkrivenje.
Ciklus je djelomično sačuvan jer je jednobrodna crkva proširena u tlocrtu obliku križa.
Kako je lijepo to netko rekao, ovo je seoska gotika.
Sveti Juraj, koji je titular župe. Od Trsata sve do Brseča, sveti Juraj ima svoje crkve na području Liburnije. Ikonološki je uvijek prikazan kako ubija zmaja.
Relikvije Sv. Aurelija koje je papa poslao Brseču u 17.stoljeću.
Pala na kojoj se vidi da je Brseč bio opasan zidinama i imao dva tornja.
Buža u kojoj je moj teren. Malo je klaustrofobično, ali sam jako sretan što imam prvo vođenje terena u Hrvatskoj. Dodijeljen mi je jedan radnik da mi pomogne u procesu iskopavanja.
Kad smo ovo počeli otkopavati, hvatala nas je jeza kad smo pomisli da bi se moglo raditi o bombi. Zapravo je to uteg od ure.
Još jedan, ali manji.
Keramička lula. Vjerojatno je iz Chioggie, gdje je bila poznata fabrika koja ih je izrađivala. Njezine proizvode nalazimo na cijelom Jadranu. Jasno vam je da vas na ovaj način želim zbližiti s arheologijom, pobiti neke naporne klišeje (nafta, zlato, bosanske piramide) i zanimati vas za proučavanje materijalne kulture koju su nam ostavili naši stari na čuvanje.
Rt Lonjica u čijoj se sredini nalazi jedan od podzidanih terasa moje none. U daljini se razabire Osoršćica.
Rodna kuća Eugena Kumičića koje je danas sjedište lokalne zbirke.
Ha! Uhvatio sam Darka na prevaru. Mislio je da ga zovem kako bi mi predao nekakav alat, a kad ono škljoc!
Zbližio sam se sa Brsečanima jer sam zaboravio ključ u autu i zatvorio vrata. Nakon tog nemilog događaja otišao sam razmišljati uz pivu kako dalje. Mladići su sjedili kod pjace i čakulali nešto svoje kad sam ih zamolio da li imaju iskustva u provaljivanju.
Jure se zaletio po metalnu žicu i pajser pa smo navijali da uspije pokrenuti ručku u vratima. S vremenom su se stanovnici zainteresirali za to što im se događa u mjestu pa su sve generacije, od nonića do unuka dolazili navijat da nam uspije otvoriti vrata.
Od tog dana, svatko od mještana mi želi pokazati neke starine koje brižno čuvaju u kući.
Mada sam imao dojam da su na prvu loptu nepovjerljivi, taj se led ovom zgodom o ključevima rastopio. Sad me svi pozdravljaju dok sam prije bio gringo.
Zanimljivo je slušati njihov dijalekt. Odmah mi je u uhu stršilo kako besede glagol "gledati" - ća me gjedaš? Onda se pravim da ne gledam niš i da ništa ne želim reći, a zapravo su mi tako mili s tim gjedanjem :)
Čudno li je vidjeti Vojak (vrh Učke) sa ove bande kad si cijelu život navajen vidjeti ju iz Rijeke. Ovog tjedna me očekuju još tri radna dana, ovisno o "težini" onoga što ćemo još naći. Ne mogu opisati sreću koju osjećam dok radim tamo.
Ma samo neka nam dura!