Petrebišća i Volovski Kuk (Velesovo carstvo)
Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik. Simbol mu je zmija ili zmaj (medvjed, kuna)
Stalno je izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu Mokoš. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba.
Veles je zaštitnik stoke. Često ga se nazivalo skotji bog (stočni bog). Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna.
Veles je bio zaštitnik pastira. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih duhova.
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
Mokoš je žensko božanstvo u slavenskoj mitologiji, boginja plodnost, zaštitnica žena. Povezivana je s prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Zvana je Mati-Syra-Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.
Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama.
U početku, obično se poistovjećivao s bogom rata Jarovitom kao bog proljetne mladosti, snage i sile kojom bukti život, ali kasnije su neka plemena proglasila Jarovita, odnosno, Gerovita za svog boga rata, tako odvajajući ova dva božanstva.
Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je klasje.
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kći Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran svojoj ženi te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime. Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara.
http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska
I Ministarstvo Kulture je prepoznalo potencijale ove staze.
---------------------------------------------------------
Dolazak Hrvata - Celestin Medović. Ovdje baš izgledamo pankerozno.
Kome se neda šetati od rondoa iz Mošćeničke Drage može doći s autom po makadamu iako je cesta uska i prava je drama oko mimoilaženja, a nema mnogo mjesta za parkiranje limenih ljubimaca.
Perunike, Iris ili Božika su ovdje domaće.
Krenuli tako nas dvoje iz Trebišća za Petrebišće. Imali smo na umu popesti se do Peruna da vidimo panoramu, ali se Veles s time nije složio. Odlučio je baš danas isprovocirati svoga suparnika Gromovnika.
Ira pored slapova potoka Potok. Hvata te neka euforija kad si tamo, to sve čisto, to sve miriši. Kad sam se vratio u grad sve mi je nekako smrdilo, a ja sam još uvijek mirisao po šumi.
Potoki i Trebišća su spalili Njemci i to baš pri kraju rata. Od '39 do kapitulacije Italije, stanovnicu su bili izolirani i bez ikakvih obavijesti o vanjskom svijetu. A partizanima je pasalo da Nijemci pale kuće pod krilaticom "više spaljenih uća više partizana". I dalje čitam Vinka Škalameru koji u Mošćenilkom zborniku progovara o tim vunenim vremenima. Mic po mic sve će biti obnovljeno.
Pastirski stan obnovljen tijekom radionica koje organizira svake godine agilna udruga Dragodid.
Prošle godine je bio postavljen krov od slame. Iz unutra izgleda poput polja naopačke.
Ljudi su prije kurili vatru iz unutra i tako bi konzervirali još više tu slamu od truljenja.
Zapadno od Peruna i istočno od brda Zaglav stoje Petrebišća, dolina u kojoj su stanovnici iz Trebišća vodili stoku na ispašu i vršili žito.
http://konkursiregiona.net/zelimir-peris-kako-se-na-gumnu-vrsi-zito-lapis-histriae-2012-prva-nagrada/
Evo kratka priča Želimira Periša kad smo već kod gumna.
Mliječike su napokon odrolale svoje listove.
Kad smo stigli gore čuli smo neke glasove, i ko nekim čudom taman osobe koje smo trebali upoznat. Jedan od njih je "žrec" Marko iz prošlog posta. Složili smo se da je slučajnost samo izgovor za nemaštovite ljude.
Strašni Veles i ove godine pokušava zbaciti Peruna. Njihova nikad okončana bitka je zapravo suština harmonije.
Velesovo tijelo je napravljeno u suhozidnoj tehnici, i to u duplo. Dva lica od polu-obrađenog kamena sa ispunom kamenja različitih dimenzija.
Još jedan obnovljeni pastirski stan sa krovom od škrila. Unutra su ležišta od drva. Ne zaboravite ponijeti sa sobom vreće za spavanje.
Uspon do Peruna ostavljamo za neki drugi put.
Spuštamo se dolje, u Velesovo carstvo. Keramičke pločice sa kiticama slavenske narodne pjesme.
Non stop je padala kiša što nas nije zaustavilo, ali nisam se smrzao. Zapravo voda me hranila.
Ako tražite stručno vođenje sa mnom, klik na Annalineu.
Što je Grcima Olimp to je našim precima bio Perun.