Marinov Breg i Ozida
Već sam kad sam otišao do Opatije dati fiktivni otkaz na fiktivni posao (radi obaveznog zdravstvenog) i uzeti radnu knjižicu, odlučio sam se zaputiti i na mali izlet.
Naučio sam iz knjige koji arheološki lokaliteti Brseštine i sad mi je želja znati kako to izgleda. Svaki put kad odem tamo želim pokriti barem dio slagalice. Recept za ove lokalitete je vrlo jednostavan. Dođeš gornjom cestom nakon Mošćenica do Golovika i skreneš lijevo kod autobusne stanice. Ljudi će te promatrat kao kad skreneš u krivi kvart gdje te nitko ne zna. Svi misle da došljaci donose nevolje. I onda osjetiš potrebu da se opravdavaš nakrivljenoj obrvi i objasniš tko si i šta radiš ovdje. Pozitivno je što dobiješ upute kako doći do mjesta kojeg želiš.
Mošćenice. Kada dođeš na mjesto gdje je nekoć bila gradina prva stvar koju moraš razumjeti jest samo područje na kojoj se nalazi. Kako je prapovijesti prostor bio slabo nastanjen onda probajte zamisliti ogromnu tišinu i samoću koja je dopirala iz vanjskog svijeta.
Zajednice su komunicirale sa drugim zajednicama najlogičnijim sredstvom: vatrom. Pošto su naši preci Liburni, bili poznati kao vješti gusari, onda je informacija dolazećeg broda i priprema da ga se uhvati bila sve. Ozida gledaju prvenstveno na Cres i čekaju signal od tamo.
Martina. Dok se šetam po prirodi u gojzericama i sunce mi se unosi u lice tražim ostatke kojih više nema, zapravo ima ih, ali su promijenjeni pokretima onih koji su došli kasnije. Sve do dana današnjeg. Bilo bi prelako zavrtiti film unatrag i gledati u super brzini različite ruke kako skidaju kamen po kamen sa mjesta gdje su naumili i postavljaju ga nazad za mjesta sa kojeg su ga podigli. Vidjeli bismo kako se krajobraz mijenja brzinom treptaja ili daha.
Tišinu propara tu i tamo zvuk čekića. Netko radi oko kuće, nikad poslu kraja. Ali to saznanje na neki način i umiruje, treba uvijek nešto raditi i mariti.
Bedemi ozida su se odavno rascvali. Ljudi su ih koristili kao nakupljeni materijal za svoje kuće i svoje suhozide. Parcele su se stalno mijenjale kako je netko umro, kako se netko rodio.
Marinov Breg sa Ozida. Gradina se više ne može raspoznati jer je sve toliko promijenjeno (talijanki kažu obliterato) da ne možeš odrediti sa sigurnošću što je prapovijest a što je prije nekoliko godina.
Tajanstveno zdanje na Marinovom Bregu. Sve je puno pravokutnih kućica koji imaju svoju presliku gore u brdima, to su pastirski stanovi, pogodni samo za spavanje. Vjerujem da se sav život odvijao na otvorenom.
Seljak kod Ozida mi objašnjava kako je kao mali slušao priče o dvije nonice koje su stanovale tamo gdje on sada stanuje. Dvije none nisu imale nikoga osim jedna drugu. Jedna je hramljala a druga se nije mogla služiti s rukom. I ipak je jedna čuvala koze dok je druga kopala krumpir. I tako iz dana u dan, golo preživljavanje. Zamišljao sam svoju nonu kao malu kako je po ovim mjestima išla po hranu u mjesto.
I moja nona hramlje čitav život.
Objašnjavao mi je da ovisi o mjesecu kada želim piliti drva. Nisam imao pojma o takvim stvarima, ja, seljak iz grada. Mislio sam na početku da je to praznovjerje.
Zašto su zidine (makar opale) Ozida tako široke dok je unutrašnjost tako mala? Omjer im je samo 40 m. A onda mi je Ranko Starac otvorio oči. Tamo vatra spali sve u jednoj sekundi, ako pokušaš zapaliti signalnu vatru izgori čitavo brdo, i što onda učiniti? Pa zaštititi osmatračnicu/svjetionik debelim kamenim omotačem.
Tako logično, kako se toga nisam sam sjetio. A to znači da su Ozidi bili na raspolaganju ljudima smještenima na Marinovom Bregu.
Gusta unutrašnjost u Ozidu. Ako se ikad bude istraživalo trebat će se tražiti u škrapama jer zemlja nije duboka.
Liburnija je bila zemlja ilirskog naroda Liburna. Taj teritoriji je išao kopneno od rijeke Raše (a to znači da je i istočna Učka bila pod njima) do Krke kod Skradina. Grci iz Gustirnine Isse koji su ratovali za premoć nad otokom su se borili sa tim narodom. Negdje u polovici 8. stoljeća prije naše ere Liburni su napali Krf ali su im ga Korinčani oteli. Navodno tada počinje pad nadmoći nad morem.
Nisu se borili protiv Rimljana poput Histra, Japoda i Delmata i zato su njihove zajednice zadržale neke privilegije.
Ali je ipak Liburnija bila dosta vremena uklopljena pod Dalmacijom sa upravom u Saloni. Iako je ponekad odcijepljena radi potrebe obrane Italije. Jedini poznati guverner joj je Lucije Artorije Kast (čiji je sarkofag uzidan u perimatralni zid crkve Sv. Martina u Stobreču (rimski Epetion).
Desilo se nakon pada Zapadnog Carstva da je Librnija opet samostalna ali su joj granice smanjene od rijeke Raše do Rječine (a tako je i danas). Anonim Ravenjanin iz 6. i 7. stoljeća ju spominje kao Liburnia Tarsaticensis a Tarsatika je današnja Rijeka.
Godine 799 stoji u analima franačkog kraljevstva podatak da su stanovnici Liburnije napravili sačekušu i ubili franačkog grofa Eriha (ili Erika). Tarsatika je godinu dana poslije uništena iz odmazde i sljedeća 4 stoljeća nema ni traga ni glasa od nje. 20 godina kasnije knez Borna je dux Dalmatiae et Liburniae što znači da je Liburnija dovedena u red i dana u feud Karlovom vasalu Borni.
Koliko pretpostavki, koliko malo zapisanih događaja koje nadovezujemo i tražimo u njima logički slijed. A ne mogu se ne pitati šta je bilo prije. Znam samo da dok ovako razmišljam i udišem okupan suncem zimski dan osjećam poznati osjećaj da sam već bio ovdje i da je tu moj dom. Još samo treba pronaći vrijeme, mjesto znam.