neverinov blogneverinov blog

Život u pisanoj riječi


Photobucket

Psihostazija. Vaganje srca. Scena iz Sobe dviju istina*.

Photobucket


Thot je egipatsko božanstvo mjeseca, znanja, magije, mjerenja vremena, matematike, geometrije i pisanja. Ovdje Thot pomaže Ozirisu u zapisivanju duša. Nojevo pero (Maat) simbolizira istinu (i kozmički red) te sve ovisi ako je srce pokojnika teže ili lakše od pera. Hanubi važe srce pokojnika. U slučaju da je pero teže srce proždire Ammit, monstrum s glavom krokodila, tijelom lava i nilskog konja.

Thot je prikazan tijelom čovjeka i glavom ibisa. Ibis je ptica koja nepogrešivo hvata ribu ili žabu u svom staništu. To asocira na intuitivnu aktivnost, na nadahnuće kojim nam stižu ideja.


Photobucket

Pisar*.

Pisanje se tada smatralo svetim činom jer je u svijetu, u kojem se znanje prenašalo usmenim putem, bilo jako rijetko. Oni koji su u Egiptu bili educirani pismu su formirali vlastitu kastu. To su bili pisari. Ako stanemo na tren i razmislimo kako i jest magično da možemo nekome nešto poručiti (sada ali i kroz čitava stoljeća) bez da otvorimo usta onda je moguće shvatiti što su ti znakovi predstavljali starima. Znakovi koji progovaraju iz tišine vremena.

Čitanje i pisanje su strane iste medalje. Jedno ne ide bez drugog. Drugo je logična poslijedica prvog. Ponekad mi je ironično kada koristim stihove ovoga pjevača* ali ne bi znao bolje opisati odnos čitanja i pisanja nego ovako (iako je on tu opisao osvetu i ponos).

Dvije sestre blizanke
Rođene u ponoć
Jedna malo prije, a druga kasnije



Sada kada svi znamo pisati, nestala je ta religijsko-magična oznaka što nije sasvim loše jer je to generiralo nejednakost. Ne mogu i ne želim napisati razloge drugih jer su to intimni razloti i ja ne ulazim u tuđe glave i zato ću napisati što pisanje predstavlja meni. Ono je u prvom redu utjeha i eskapizam od ovoga svijeta kada zagusti. Kada pišem onda preuzimam ulogu stvaratelja. Udahnjujem život i stvaram svijetove sa vlastitim "fizičkim" zakonima. Prije sam znao zavidjeti svima onima koji su znali nešto fizički stvoriti sa rukama: Moje su ruke presmotane, nezgrapne, da bi znale crtati, formirati, a da bi dobio u stvarnosti ono što je tako bijelodano u mojoj glavi. Jedino što uspijevam prenijeti iz glave točno onako kako izgleda jest ovo na papiru. I još bolje, kada uspijem prenjeti onda tek tada postaje konkretno. Amorfna ideja dobije konture tek kada je zapisana.

Pokušavam se svom silom odmaknuti u pisanju od sebe. Ide mi jako polako. Na početku je prvo lice. Onda sam mislio da sam sredio stvar sa trećim licem ali i dalje sam to bio ja. Kako odvojiti likove od samoga sebe i dati im vlastite zakonitosti po kojima mogu ne djeliti moja svijetovna uvjerenja? Kada sam čitao Sultana u Palermu mislio sam da pisac progovara kroz al-Idrisija ali kad sam stigao do riječi sporednog lika onda sam uhvatio političku bit pisca koji se poslužio Štičenikom kako bi ostavio svoj svjetonazor.

Lijepo je to skupina 4 autora pod pseudonimom Luther Blissett stavila glavnom liku novele Q da zapiše:


On the first page it says: In the fresco I’m one of the figures in the background*.

The meticulous handwriting, no smudges, tiny. Names, places, dates, reflections. The notebook of the final fevered days.

The yellowed and decrepit letters, the dust of decades.

The coin of the kingdom of the mad dangles on my chest to remind me of the eternal oscillation of human fortunes.

The book, perhaps the only remaining copy, has never been opened.

The names are the names of the dead. My names, and those who have travelled those twisting paths.

The years we have been through have buried the world’s innocence for ever.

I promised you not to forget.

I’ve kept you safe in my memory.

I want to recall everything, right from the beginning, the details, chance, the flow of events. Before distance obscures my backward glance, muffling the hubbub of voices, of weapons, armies, laughter, shouts. And at the same time only distance allows us to go back to a likely beginning.



Osim što se učim pisanju o ljudima koji nemaju veze sa mnom (osim što su iz moje glave) moram priznati da nešto dulje od kratke priče (crtice) mi predstavlja problem. Poanta koju želim uvući u riječi se može dati u 3-4 kartice. Sve duže od toga i imam osjećaj da bi se pogubio. Ne bi znao na čemu su moji likovi ostali i morao bi držati računa o tome. A ponovno čitanje onoga što sam napisao mi predstavlja problem, zato objavljujem sa pravopisnim greškama jer je to izbačeno iz mene i ne želim se vračati tome.

U svakom slučaju je pisanje počelo davati neke plodove i to me doista veseli. Želim nastaviti, razvijati i učiti se stvaranju novih svijetova, probijati vlastite granice. Ma koliko se situacija činila beznadnom, kada pišem onda sam smiren, to me usrećuje, to me centrira, to mi daje snage za dalje. Ima dana kada nemam pojma što bi izbacio iz sebe dok ima dana kada sam sav lud ako nemam gdje zapisati i tako izbaciti misli.

A pisao sam svašta, znanstvene članke, lektorirao i prevodio, priče za natječaje slobodnom ili točno određenom tematikom. To predstavlja izazov i oduševljava me pogotovo ako uspijem izreći nešto a da se ne ponavljam, na neki novi način koji mi nije pao prije na pamet. Prošla godina je bila godina čitanja, ove godine je na redu pisanje, ta je aktivnost najviše odredila ovu godinu iako pišem od srednje škole (to što sam pisao u srednjoj školi nije za čitanje ali da nije bilo toga, ne bi imao bazu od kuda krenuti, lijepo je to primjetila jedna draga osoba za svoje tinejđerske spise).


Ako bi nešto volio napisati onda bi to bilo djelo koje počinje od apsurdne pretpostavke ali se nastavlja sasvim logičnim zakonima kao što je to Curious case of Benjamin Button. Volim kad su te apsurdne pretpostavke zapravo iznimka da se piše o ljudskoj složenoj psihi i imaju dublju poantu, apsurdi sa kojima počinju su samo pretekst kako bi se razvila ponašanja koja su oni pravi likovi tih djela.


I da nema onog neuhvatljivog, neizrečenog, što ostaje u zraku, što uhvatimo samo intuitivno, krajičkom oka, ne bi bilo tako ... stimulativno.


1* The Papyrus of Ani is a papyrus manuscript written in cursive hieroglyphs and illustrated with color miniatures created in the 19th dynasty of the New Kingdom of ancient Egypt (c. 1250 B.C.).

2* The sculpture of the Seated Scribe or Squatting Scribe is one of the most important examples of ancient Egyptian art. It represents a figure of a seated scribe at work. The sculpture was discovered at Saqqara in 1850 and dated to the period of the 4th Dynasty, 2620–2500 BCE. It is currently part of a permanent collection of Egyptian antiquities in the Louvre Museum in Paris.

3* On je meni pseudoproduhovljeni bard njemačkih telekomunikacija

4* Ostavio sam ostatak prologa koji mi je baš lijep iako je prva rečenica ona najvažnija za to što sam htio reći


ps. Stari Egipat je neprežaljena ljubav. Radi njega sam upisao arheologiju. Da mi je samo ući u Muzej Starina u Kairu, već mi cure sline. Mislim da bi morali nositi van dok bi se noktima držao za pod.


Post info
28.12.2012. (12:28)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Arhiva >>