Jako hladna berba
Nešto u zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o maslinama i onda se masline, onako Coelhovski, urote da bi završio ove godine kao ispomoć najboljem prijatelju i njegovim roditeljima da sredimo njihove maslinike raštrkane po Cresu. Kad nešto ne tražiš onda to ni ne obadaješ a kada ne obadaješ onda ni nemaš prilike razmišljati o tome. Tako sam sasvim bezdušno nebrojeno puta prolazio po Cresu i tek otfrlje primječivao da je oko grada Cresa nekakva uređena priroda puna stabala maslina.
Kao arheolog, zanimljivija mi je materijalna kultura koja stoji iza samih maslina od amfora do villa rustica, koji su bili tadašnji pogoni za proizvodnju zelenoga zlata.
Vidite kako je prostor oko grada pomno osmišljen i uređen u uske suhozidne terase u kojima se skupljala zemlja a kamen se postavljao iz dva razloga: da se odvoji od zemlje i napravi infrastruktura (čobanska ili vernakularna arhitektura u vidu terasa, suhozida, gomila, škala) te kao međaši između pojedinih grupacija.
Neka me etnolozi isprave ako sam u krivu, ali pari mi da je prostor podjeljen po klanovima i pojedinačne parcele unutar većih su podjeljene po obiteljima unutar istoga klana. Sve me to podsjeća na klansko-rodbinske koje sam imao prilike primjetiti sa Keltima, Rimljanima, Grcima a i vjerojatno Ilirima. Što bi značilo da to kao Indoeuropljani baštinimo od samog početka iz zajedničke nam pradomovine (rodbincke veze, mentalni sklop, religija). Leptiru nemoj da ti se spuste rolete nakon što vidiš da spominjem Indoeuropljane :)
Navodno je nekad bilo i do 300 000 stabala dok ih je sad "samo" 130 u okolici Cresa što je opet impozantan broj jer svud okolo samo masline, isprekidane možda kojom smokvom.
Volnik ili Volovnik, koliko sam shvatio. Mjesto na kojem smo brali prva tri dana.
Neki delaju a drugi spavaju.
Dan bi počinjao obilnim doručkom i kanistrom kave (ala Krule). Furanje alata i mreža u bunker i na portapaki. Vožnja do makadama i transport svega što je u autu na polje. Znam da je kolegama iz Dalmacije sve ovo već poznato, ali meni gradskom dečku je donijelo iskustvo i neke potencijalne ideje za buduće.
Postavljaju se mreže. U ovom slučaju imamo jednu od deset i drugu od osam kvadrata. Imaju procjep u sredini da se stablo može zaokružiti.
Primjetiti "obilje" zemlje. Podjeća na stihove Zabranjenog "škrta zemlja nikoga ne hrani/da preživiš moraš raditi vani". Smatram da se ovaj proces odvijao stoljećima i da smo ga nasljedili od Liburna.
Nakon obrezivanja grana bez plodova koje lete u vis i kradu donjim granama sunce i snagu, strugali bi one grane sa plodovima sa plastičnim grabljama (primjetio sam da ih imaju po čitave obitelji u rukama, netko je dignuo biznis na grabljama, nadam se da nisu kinezi).
Točno u podne tamanimo marendu sa guštom. Nevjerovatno koliko su i najednostavnije namirnice ukusne na otvorenom zraku nakon posla ili šetnje. Jeste li probali običnu bananu sa jogurtom na nekom vrhu?
Znači pomi, inčuni, masline, kruh i krastavci. Za žeđ i zimu kuhano vino.
Jel si možete zamisliti ekipu koja je skupljala svo ovo kamenje?
Ako ovin postom nisam posta bard masline, loze i stine dabogda mi se mliko u prahu prolilo.
Podjela na terase, dojam ogromnih stepenica ili grčkog kazališta, barem meni, ne moramo dijeliti iste halucinacije.
Grad Cres u daljini. Strši zvonik dvoma (tal. duomo).
E sad, Cresani, nemojte mi zamjerati ali ovog tjedna sam shvatio zašto ste na glasu kao škrti, odnosno boduli (sad kad raspizdim Krčane jer su zapravo oni boduli), kad ste u ovom kamenjaru morali zbirati od čega da živite.
nakon struganja, piljenja i sječe slijedi skupljanje mreže kao na moru. Sve masline, zajedno sa lišćem i granama, staviš na jedan bunt i onda čistiš ove najveće.
Sunce nas je spašavalo ali ova zadnja dva dana kad je malo curalo, pa je puhalo, pa bi prestalo, pa bi krenulo, smo se najviše umorili. Tada ti je samo do onog trenutka da odvedeš te vreče u konobu i presvučeš se u čistu robu.
Ali ni tada nije gotovo jer trebaš to odvesti do makine sa ventilatorom i proći kroz sito kako bi napokon u kašetama mogao imati samo masline.
Stablo masline se zanimljivo ponaša. Debla su prožeta suhim i novim djelovima zajedno.
Nije ni čudno što je ova biljka postala predmetom mnogih simbola u mnogim kulturama, i to mnogo prije biblije.
Ulov.
Molim primjetiti zelenu oazu unutar golog kamena.
Stočarstvo je zapravo komplementarno poljoprivredi. Ovce brste i gnoje.
Bilo mi je smiješno kako jedna pobjegne pa ju ostale prate bez razloga. Podsjeća na ljude.
Ovaj Sulejman pazi na svoj harem.
Natjecao sam se sa ovom gđom tko će više izgledati ko tele koje bulji u šarena vrata. Ja sam pobijedio.
Pogled sa Pregona na moderniji dio Cresa iza kojeg je vidljiv Plominski kanal. Snijeg je na Sisolu.
Ne znam zašto ali nekako me biljka podsjeća na kavu.
Kamen po kamen... . Izračunato je da bi RH trebala potrošiti šest godišnjih proračuna kada bi išla nanovo graditi ovu infrastrukturu. Nažalost ovaj potencijal uglavnom leži neiskorišten i sve je zaraslo. Dobra strana uništavanja tvornica je da je Hrvatska puna šuma.
Komunjara jedna, sam se izležava...
dok narod pati i zavitlava sa treskalicom ( ja sam ju zvao trzalica).
Ovi su mislili da je golden retriver ovca i čudili se što ne ide za njima.
Da parafraziram Jacu "kud Ivo tud i ja".
Plod naših muka: 550 kg. Ako sam dobro shvatio od 100 kila se dobije 11-12 litara. A litra vrijedi oko 80-100 kn. Ako se skine trošak benzina, korištenja auta, alat i uljara (traže 150 kn po 100 kg), onaj šićušni kapitalist na desnom ramenu mi sapče da se i dalje isplati.
Vidite kako ovo izgleda?
Osim što je to dio ekonomije jedne zemlje, može postati i turistička atrakcija te biti sačuvano kao tipični krajobraz naše zemlje jer je čak 50% Hrvatske na kršu.
Vidite ovu puntu?
E pa ja ju vidim ovako. Kako vam se čini?