Adijo Liburnijo, adijo pameti
Kada sam u Novom Listu pročitao vijest da će po prijedlogu Agencije za obalni linijski pomorski promet dužobalna linija Rijeka-Split-Dubrovnik biti trajno ukinuta nesvjesno sam otplovio par godina u prošlost. Prvi put sam otišao za Dubrovnik iz Rijeke sa tadašnjom curom i spavali smo na palubi jer nismo imali novaca za kabinu.
Nepisano je pravilo da se trebaš požuriti zauzeti najbolja mjesta barem sat vremena prije odlaska jer je sve krcato ljudima. Nije nam to smetalo jer je samo po sebi doživljaj spavati pod zvijezdama dok pirka morskim lahor, ajme gušta. Na brodu možeš prošetat i protegnuti noge iako se voziš do Dubrovnika 22 sata sa stajanjem u Splitu, Hvaru, Korčuli i Mljetu. U autobusu se naprosto kiseliš. Sljedeće godine sam išao poslovno za Dubrovnik, iako je bila zima radije sam išao Liburnijom nego autobusom. Tko ide brodom kupit će na tom istom brodu kavu, sokove i sladolede a cijene su takve kao da si usred Zagreba. Dok god postoji potražnja ne bi se smjelo ukidat.
Na stranu moje sentimentalne uspomene s bivšom. Sad su opet neki bezimeni birokrati iz te Agencije odlučili ukinuti nešto jer se ne isplati, nije rentabilno na prvi pogled, kažu. A to da se ne isplati zasniva se na bazi procjena nekih drugih bezimenih birokrata iz države koji su odlučili smanjiti davanja iz proračuna u subvencijama za 20 miliona kuna. Kako stoje stvari na pomolu je i ukidanje brzobrodske linije Pula-Unije-Lošinj-Ilovik-Zadar.
To je direktni udar na ekonomiju malih otočnih mjesta.
Hrvatska vlada se kune u turizam (industriju je uspješno uništila) i orwellovski nam servira post festum statističke podatke povećanja noćenja i profita od uslužnih djelatnosti. I puna su joj usta o tome kako neće dopustiti raseljavanje preostalog stanovništva sa otoka i malih mjesta na kopnu. A onda skoči sama sebi u usta ovakvim potezima. Ako linije nisu rentabilne kako su mogle biti rentabilne za vrijeme austrijskog Lloyda još 1837 godine?
Vjerujem da je odgovor opet u broju tih istih birokrata koji pojede ostvareni prihod a onda ukidaju. I ako i dalje linije nisu isplative same po sebi one ipak prevoze ljude koji sa sobom ne idu bez novca u bijeli svijet i koji ga troše u apartmanima, hotelima, kafićima, plažama, klubovima, dućanima, restoranima, turističkim agencijama, pekarama, ribarnicama, suvenirnicama i svi ovisimo o tome da im posao itekako teče. Državni proračun ovisi o tome da netko kupi proizvod ili uslugu i plati porez na njega. Cilj ekonomije nije da novac negdje sjedi nego da se obrće.
Ministar financija (ponos i dika moga Primorja) je očito spavao na predavanjima iz svog resora pošto čini sve obrnuto logici saniranja deficita u državom proračunu. I onda imamo primjer jednog humaniste koji se hvata za kosu kada vidi pogrešne poteze u gospodarstvu koje ga prvobitno ne zanima jer je bježao od matematike ko vrag od svete vode. Ironično zar ne?
Državi i njenim ešalonima je stalo samo do šparanja. I nema veze što se štedi na vodi s okusom pa se naruči čitava ergela luksuznih auta. Jer u biti naši dužnosnici u neku nastranu ruku imaju i pravo, naši životi jesu sami po sebi generatori rashoda i zato predlažem da nas sve ukinu kako bi što prije napunili Njegovo božanstvo, državni proračun Republike Hrvatske.